Iz izbjegličkog čamca u Nacionalnu galeriju umjetnosti

Ako sada sretnete Raisana Hameeda teško da možete vjerovati: Rezervisani mladić, koji je u oktobru 2016. godine proveo prvi dan kao student na Univerzitetu za grafiku i umjetničko oblikovanje knjiga (HGB) u Leipzigu, danas u živahnoj ulici Eisenbahnstraße u Leipzigu sa grupom ljudi raspravlja o svojim djelima, izloženim u jednoj umjetničkoj galeriji na otvorenom. Ovaj student na tečnom njemačkom jeziku predstavlja svoje fotografije, a desetak posjetilaca ga sluša sa zanimanjem.

DW je prije četiri godine posjetio Raisana u Leipzigu. Ovaj Iračanin i izbjeglica je tek bio primljen na univerzitet u Leipzigu. Tog dana na HGB-u je otvorena "Akademija za transkulturnu razmjenu" - poseban program za studente-izbjeglice, koji su se dvije godine trebali pripremati za studiranje na univerzitetu.

Raisan je bio prva generacija, čiji je studij trebao početi u jesen 2016. godine. Tada je održana svečana ceremonija otvaranja. Bili su prisutni predstavnici politike, medija i cijelog univerziteta. "Tog dana sam bio malo nervozan," prisjeća se Raisan. "Bio sam u Njemačkoj samo godinu dana, malo sam govorio njemački jezik, a mi, koji smo tek došli u Njemačku, bili smo u fokusu i svi su nas gledali."

Raisan je iz relativno malog izbjegličkog centra došao u veliki svijet renomirane umjetničke škole. Tada je bio u srednjim dvadesetim. Time mu je odato poštovanje", kaže danas Raisan.

Iz Mosula preko Schleswig-Holsteina u Leipzig

Raisan je u Njemačku stigao u ljeto 2015. godine. Godinu dana ranije, kada je takozvana Islamska država osvojila Mosul, on i njegova porodica morali su napustiti rodni grad. Raisan je u to vrijeme studirao fotografiju u Umjetničkoj školi u Mosulu, a radio je i kao fotoreporter i snimatelj u nekoliko medija.

Pročitajte i ovo: Obitelj Džafar, gospođa Merkel i bijeg iz Sirije

Studiranje u Mosulu nije mogao završiti, a boravak u Iraku je bio nemoguć. Naoružane paravojne jedinice protjerale su umjetnike i novinare. "Morao sam otići iz grada. Prijatelja su mi pretukli, drugog su objesili. Bilo mi je strašno kada sam vidio kako moj grad gori."

Raisan je napustio Irak bez porodice. Opasnim prelaskom iz Turske u Grčku krenuo je jednim od pretrpanih izbjegličkih brodova i nekoliko sedmica kasnije takozvanom Balkanskom rutom stigao do Njemačke. Prvu je godinu proveo u izbjegličkom centru u mjestu Owschlag u njemačkoj saveznoj zemlji Schleswig-Holstein. Raisan kaže da je u početku puno patio jer nije govorio njemački jezik.

Ali u malom Owschlagu brzo se sprijateljio i upoznao ženu koja mu je dobrovoljno pomogla da se uklopi u sredinu i nauči jezik. "Bila mi je poput majke. Ona, njen suprug i njena djeca, toplo su me dočekali. Čak su mi opremili sobu u svojoj kući i rekli: ako ne želiš spavati u izbjegličkom domu, rado možeš spavati kod nas."

Ta žena ga je pratila kada je morao obavljati birokratske poslove u raznim ustanovama, pomagala mu da nauči njemački i pokazala mu zemlju. Najviše od svega, s njim je dijelila strast prema fotografiji. Stalno su zajedno išli praviti fotografije. "Shvatila me kao osobu. Razumjela je moju priču i prihvatila me takvog kakav jesam."

Kontakt s ljudima je Raisanu pomogao da se lakše integriše i uklopi u sredinu. Kada je otišao u Leipzig, brzo se sprijateljio sa studentima s kojima je zajedno živio u jednom stanu. "Bilo je to lijepo vrijeme. Mnogo toga smo radili zajedno". Od domaće zadaće na njemačkom do pisanja pisama.

Od cimera je mnogo naučio o njemačkoj kulturi, a on je njima pričao o Iraku i njegovoj kulturi. Sada živi sam, jer mu treba više prostora i tišine za studije, ali ima puno prijatelja, od kojih su većina Nijemci.

Neprijateljstvo u svakodnevnom njemačkom životu

Ipak - nije sve bilo lijepo, kaže danas 29-godišnji Raisan. Imao je i neugodnih iskustava s rasističkim napadima u Njemačkoj, uglavnom u javnom prevozu kada je bio izložen pogrdnim riječima.

"Jednom mi je uz podsmjeh čak rečeno `ti crnobradi`. To mi nije smiješno, zato što su me te rasističke uvrede jako naljutile i povrijedile", kaže Raisan.

Ipak, takva grozna iskustva ga nisu obeshrabrila. Dvije godine na Akademiji u Leipzigu iskoristio je za učenje jezika i pripremu za daljnji studij fotografije na HGB-u. Početak nije bio lak: „Sjedio sam na časovima fotografije sa drugim učenicima i morao sam razgovarati o fotografijama na njemačkom. To je bilo teško. Ali postepeno se to popravljalo".

2018. Raisan je završio pripremne kurseve i od tada je redovni student fotografije. I to vrlo uspješno. Redovno sudjeluje na izložbama sa svojim djelima: njegovi su radovi prikazani u Leipzigu, Berlinu, Roterdamu, pa čak i u Perzijskom zalivu, u Muskatu, Dubaiju i Šarži.

Raisan je posebno sretan zbog svog učešća na izložbi u Nacionalnoj galeriji umjetnosti (Bundeskunsthalle) u Bonnu. Oči mu zasijaju kada kaže da su njegove fotografije sada izložene u  ovom "zaista velikom muzeju".

Centralni motiv njegovih slika je traumatično iskustvo bijega: "Pokušavam preraditi svoja iskustva kako bih ih se riješio tako da me više ne opterećuju." Irački izbjeglica također se želi boriti protiv rasizma i "otvoriti oči ljudima o nečemu što nikada nisu vidjeli vlastitim očima".

Dolazak nakon teškog putovanja

Prošlo je pet godina od Raisanovog dolaska u Njemačku. Da li je uspio? Dugo razmišlja prije nego što daje odgovor na ovo pitanje. Ne, kao umjetnik još nije uspio. Nedostaje mu proboj, veliki događaj koji će na njega privući pažnju. A u privatnom životu?

Raisan kaže da je pet godina dug period. Doživio je mnogo lijepih ali i neugodnih stvari. "Prešao sam težak put, ali prihvaćen sam. Živim u gradu koji me je prihvatio. Univerzitet mi je pružio priliku da ostvarim svoj san o nastavku studija. Da, mogu reći da sam ga ostvario."

Student fotografije se ne želi odmarati na lovorikama. Za godinu dana želi završiti studije kako bi napokon mogao početi raditi i na međunarodnom planu. Kao fotograf želi da može puno putovati. Međutim, često mu se uskraćuju neke mogućnosti - jer ne dobija vizu zbog iračkog državljanstva i izbjegličkog statusa.

Ono što ga najviše boli je duga razdvojenost od roditelja, koji su ostali u Iraku i sa kojima se nije vidio pet godina. Posebno mu nedostaje njegov rodni grad Mosul, gdje je kao mladić po sokacima starog grada mladić naučio fotografisati.

Ali, on je optimista i djeluje odlučan da će uspjeti. Čini se da neuspjeh nije opcija za njega. Kaže da su mu na njegovom putu do sada pomagali mnogi ljudi. "Njemačka mi je nešto dala. Želim joj to jednoga dana vratiti."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android