Iz prve ruke: Kako postati dobar i ozbiljan novinar
12. decembar 2020
Šta radi šef dopisništva novinske agencije? „Po cijeli dan čita sve čega se dokopa, štampu, magazine, na papiru i na monitoru" kaže Tomas Braj, njemački novinar, od prije dvije godine u penziji. A pošto novinari zapravo nikad ne odu u penziju, Braj je nastavio da radi ono što je radio cijelog života i na osnovu svojih zapažanja u medijima u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ponudio svima koji žele da se bave novinarstvom, ali i onima koji su već u tim vodama - udžbenik, priručnik.
„Mislim da bi novinarstvo u jugoistočnoj Evropi trebalo reformisati, stručno obrazovanje i naravno svakodnevni rad. Ali trend ide u upravo suprotnom smjeru, nema dovoljno mogućnosti za pravo stručno obrazovanje novinara, i sve je više mladih koji karijeru počinju po onoj - bacam te u vodu pa ti plivaj", kaže Braj u razgovoru za DW.
Ali, zašto bi jedan njemački novinar nama pisao udžbenik? - pitanje je koje se sigurno mnogima nameće.
„Činjenica da sam pisao o problemima novinarstva jugoistočne Evrope ne znači da ja kao Nijemac smatram da je u Njemačkoj sve divno. Ili u Americi. Naravno da nije, niti sam ja sjajan novinar koji sve zna bolje. Ali, naravno i da mogu da kritikujem čak iako je u drugim krajevima svijeta situacija možda i gora" kaže autor.
Ipak, najbolji odgovor pruža sama knjiga.
U stilu agencijskog novinara
Napisao ju je nepretenciozno novinar sa velikim iskustvom koje je stekao pokrivajući prostor Balkana ili kako on sam više voli da kaže, jugoistočne Evrope, koji predaje novinarstvo na njemačkim fakultetima, dolazeći pritom iz škole njemačkog agencijskog novinarstva. Ovo posljednje prije svega znači da se ništa ne podrazumijeva, da se sa malo riječi kaže mnogo, da se ništa ne uljepšava, da se uz utemeljnu kritiku nude i rješenja.
Međutim, to znači i da je ton kojim se obraća čitacu krajnje ozbiljan, profesorski. Imajući pred očima mlade ili buduće novinare, kojima je udžbenik namijenjen, pomislim da bi ih autor možda tu i tamo mogao ohrabriti, i možda razveseliti nekom anegdotom iz tako bogatog iskustva. Ali, zato su tu praktične vježbe - sa primjerima originalnih tekstova, slikama u boji, linkovima - često veoma zabavne, ponekad i nenamjerno smiješne. Jedan od mojih favorita je Brajova kritika: „Tekst se bavi izvozom fileta lososa – na fotografiji je pak prikazan šaran."
Mada autor skromno kaže da mu namjera nije bila da naučno analizira medijsku scenu odabranih zemalja čijim jezicima vlada, ova knjiga to jeste pogotovu na početku, u teorijskom dijelu, ali i na kraju sa primjerima iz prakse - i svakako zaslužuje pažnju i iskusnih kolega, kao i stručnjaka.
Poglavlje „Osnove novinarstva", kao što naziv kaže, namijenjeno je početnicima. Zahtjevi koje mora da ispuni vijest, izvještaj, komentar, reportaža… u suštini se ne mijenjaju od kako postoji zanat novinarstva. Zato se za greške na koje je Braj nailazio u medijima i koje su ga motivisale da napiše ovaj udžbenik - može reći da su početničke, mada su i iz pera iskusnih kolega.
„Primijetio sam da se vijest i komentar vrlo često miješaju, da nema jasnog razdvajanja. Zatim, naslovi često vise, nisu pokriveni tekstom", kaže Braj.
Advokat čitalaca
U dijelu knjige pod naslovom „Teoretski i praktični okviri ozbiljnog novinarsva" Braj do detalja odaje tajnu tog zanata, na primjer: koliko riječi u rečenici (ne više od 25, ako je više piši ponovo), kada se obratiti uredniku (kad se radi o teškim optužbama protiv osobe ili institucije), kako se odnositi prema izvorima (ne vjeruj ni rođenoj majci). Ili precizno opisuje kako izvještavati u slučaju nesreće ili napada sa ljudskim žrtvama, kako o samoubistvu, o ljubavnom životu slavnih ličnosti.
Braj je u svojoj knjizi često u ulozi advokata čitaoca pa ukazuje na sljedeće: „Ima puno tekstova koji su neprijatni za čitanje, prosto rečeno - dosadni. To su tekstovi koji su očigledno preuzeti jedan prema jedan iz saopštenja za štampu, političkih izjava ili iz sudskih spisa. Citira su nadugačko i naširoko, pretjeruje se sa detaljima. To odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije. Mnogo toga liči na političku i komercijalnu reklamu. I to nije problem samo tabloida, već i takozvanih kvalitetnih medija. S druge strane, često čitam članke u kojima se novinari razmeću svojim znanjem kako bi čitaocu pokazali kako su upućeni, a jadni čitaoci nisu. To je neprofesionalno i ustvari sramota" kaže Braj.
Slika govori više od hiljadu riječi
Vizuleno obraćanje čitaocima je veoma važan dio novinarskog rada, iako novinar najčešće nije u prilici da sam bude autor fotografije.
„Vrhovno načelo mora biti da svaka slika sadrži takozvani caption odnosno potpis, i to bez izuzetka" piše u udžbeniku. Da nije tako (njemački) uzdržan, Brej bi tu rečenicu sigurno završio sa tri znaka uzvika. Jer, u razgovoru za DW kaže:
„Problem širom regiona je da fotografije nisu potpisane. Ne smije se to zanemariti i poći od toga da publika zna ko je ili šta je na slici".
Fotografije bi trebalo da budu sastavni dio teksta, da ga upotpunjavaju, objašnjavaju - ali i da potpisane, same po sebi imaju značenje.
Fejsbuk, Tviter, Gugl
U knjizi je naravno riječ i o Fejsbuku, Tviteru, Guglu - odnosno najpoplurnijim drušvenim mrežama i pretraživaču, bez kojih je digitalno, onlajn novinarstvo danas nezamislivo.
„Cijela ta stvar se kreće u sivoj zoni" kaže Braj na moju opasku da u knjizi kritički navodi primjere nedopustive cenzure Fejsbuka kada se recimo radi o golotinji, ali ne pominje da se od te komercijalne platforme za širenje informacija traži da cenzuriše takozvane lažne vijesti. Da li je zadatak Fejsbuka, Tvitera, i ostalih da procijene šta su lažne vijesti? Radi se o jednom novom fenomenu koji tek treba da se istraži.
Braj u tom kontekstu navodi problem u Njemačkoj za koji kaže da je „kršenje tabua" i koji je malo drugačiji: „Predsjednik njemačkog udruženja novina i digitalnih izdavača, koji je ujedno šef Špringera, Matijas Depfner kritikovao nedavno što Savezna vlada svoje informacije o Kovidu-19 širi preko Gugla, pod uslovom da Gugl daje prioritet informacijama Savezne vlade, tj. da bude na vrhu liste tog top pretraživača. To ima za posljedicu da praktično samo dobijate vladine informacije i da nema više kritičkih izvještaja ili se oni pojavljuju na začelju".
Praktične vježbe
Koliko je aktuelan ovaj priručnik vidi se na oko 120 primjera u kojima se „na različite načine krše principi novinarskog zanata", i to u „kvalitetnim medijima". Tu su primjeri iz novina i portala kao što su Jutarnji list, TV N1, Blic, Danas, Politika, Novi list, Dnevni avaz, index.hr, Tajnug, Beta, Vijesti…
Nikome neće pasti kruna sa glave, ako u ovim primjerima prepozna svoj tekst - ko radi taj i griješi.
Braj je itekao svjestan položaja u kojem se nalaze novinari, smanjivanje redakcija, finansijski problemi, pritisak politike i privrede: „Mnoge kompanije sada imaju svoje novinarske redakcije, žele same da određuju šta se o njima objavljuje. Postalo je vrlo teško praviti razliku između novinarstva i propagande ili PR-a."
Novinarstvo je uslužna djelatnost
I zato „mladim novinarima morate neprestano stavljati do znanja da je novinarstvo usluga - ali usluga čitaocima, slušaocima, gledaocima, a ne nekoj partiji ili firmi. Novinari treba da informišu građane kako bi na primjer mogli da učestvuju u političkom životu, na izborima", kaže Braj i dodaje: „To znači i da bi novinar trebalo se drži u pozadini, a ne da se sam profiliše. Nije novinar zvijezda oko koje se sve vrti, već je tu da konzumentima objasni o čemu se radi, izdvoji ono što bi za njih moglo biti zanimljivo ili važno."
„Ja sam uvjeren da je dobro funkcionisanje novinarstva jedan od nekoliko preduslova za reforme i modernizaciju u nekoj zemlji" kaže Tomas Braj i zato je ova knjiga više od običnog novinarskog priručnika - to je svojevrstan udžbenik demokratije.
Doktor Tomas Braj (Thomas Brey, 1953) studirao je Istočnoevropsku istoriju i komunikacije i doktorirao na temu „Samoupravni socijalizam Jugoslavije i njegova recepcija u Njemačkoj". Od ranih osamdesetih pa do penzionisanja radio je za Njemačku novinsku agenciju - dpa, prvo kao dopisnik i potom kao šef dopisništva za jugoistočnu Evropu. Godinama je živio i radio u Beogradu i Beču. Na brojim njemačkim univerzitetima, na fakultetima političkih nauka, predaje o jugoistočnoj Evropi i novinarstvo, piše publikacije.
Najnovija je „Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi: udžbenik i priručnik za uvježbavanje novinarskih tehnika rada" (228 strana, ISBN 978-86-81950-00-5), i biće predstavljena u subotu (12.12.) na panelu „Kako započeti karijeru u novinarstvu" u okviru onlajn konferencije „Lažne vijesti, Kovid-19 i sloboda medija", koju organizuje Fondacija Fridrih Nauman za slobodu FNF, bliska njemačkim liberalima FDP. U digitalnom obliku knjiga može besplatno da se daunloduje ovdje.