Gubitak kontrole u izbjegličkom kampu Morija
21. novembar 2019
Tri je sata ujutro kada se portugalski brod, koji djeluje u okviru misije Frontexa, približava pristaništu Skala Sikaminea. Pun je ljudi. Ispred kabine na pramcu sjedi 12-tak muškaraca. Jedan službenik upire džepnu lampu na stražnji dio broda. Lampa osvjetljava gomilu stisnutih žena i djece. Neki od njih su omotani dekama. Svima se na licu vidi iscrpljenost.
Majke sa djecom prve napuštaju brod. Jedna mlada žena, starosne dobi oko 20 godina, sa crvenom maramom i u patikama se bojažljivo smješka. Djeluje kao da joj je laknulo kada misli da je zaista uspjela. Uspjela doći na europsko tlo. Migranti jedan za drugim napuštaju brod. Neki od njih trebaju pomoć pri silasku. Jedan službenik uzima zavlježljaj od jedne žene. Beba u njemu počinje plakati.
Ahmed iz Sirije je također na brodu. Četiri godine je živio u Istanbulu, priča on polako. Nakon toga su ga, kako kaže, ilegalno vratili natrag: "Natrag u Siriju, u rat." Njegov sljedeći pokušaj bijega, kako kaže, treba ići do Europe. 32 osobe su skupa sa njim ove noći preživjele opasnu plovidbu.
Izbjeći pakao
Oko 50 minuta se autom odavde vozi u pravcu juga i onda se stiže na mjesto na kojem završavaju skoro svi migranti na Lezbosu: kamp Moria. Ovaj izbjeglički kamp bio je sagrđane prvobitno da primi 2000 ljudi. U okviru Sporazuma EU-Turska ovdje u roku od nekoliko dana treba biti odlučeno o statusu novopridošlica tako što oni ili bivaju poslani natrag u Tursku ili se prebacuju na grčko kopno. Ovaj plan međutim nije uspio. Ovdje danas živi oko 14 000 stanovnika. Najveći dio njih ne živi u samom kampu, već u susjednim poljima maslina u nehumanim uvjetima. Posvuda je razbacano smeće, a već danima na improviziranim mjestima za pranje nema tekuće vode. Noću stalno dolazi do nasilja. Brojni stanovnici govore da žive u strahu. Kamp je, kako kažu, za njih čisti pakao.
U skladu sa tim rijetki su momenti sreće ovdje u Moriji. No ovog poslijepodneva dogodila se euforična scena na ulazu u kamp. Malo raskrižje je prepuno ljudi. Dvanaestak žena i djece stoje pred vratima sa spakovanim koferima. Na ulici čeka autobus. Ljudi se grle. No teku i suze. Sreća i tuga se ovog dana stalmo smjenjuju.
Tako je i u slučaju Rahe Namiri. Ova 24-godišnja Afganistanka će skupa sa ostalih otprilike 200 osoba, koje su podnijele zahtjev za azil, biti prebačena na grčko kopno. Godinu dana je sa svojom sedmogodišnjom kćeri živjela u Moriji i na otoku se angažirala u lokalnim projektima. Ona slika i tetovira, kaže nam uz osmijeh. Njen najveći san je, kako kaže, da otvori vlastiti studio za tetoviranje. Raha Namiri se razlikuje od većine žena koje ovdje borave. Ona ne nosi maramu, njena u crveno obojena kosa slobodno pada, na nosu ima dva pirsinga. Kaže da je tokom svog boravka na Lezbosu pronašla brojne prijatelje. "Svi će mi strašno nedostajati. Cijelo jutro sam samo plakala", kaže ona.
Oštro protiv migranata
Od ponovnog priliva izbjeglica na grčke otoke porastao je i broj ovakvih prebacivanja na kopneni dio zemlje. No još uvijek broj onih koji dolaze premašuje broj onih koji odlaze. Nova konzervativna vlada u Ateni odnedavno provodi mjere, kojima žele stanje staviti pod kontrolu. Zakon o izdavanju azila je pooštren i 20.000 ljudi bi do kraja godine trebalo biti prebačeno sa otoka na kopneni dio zemlje.
Ovaj kurs vlade je podržao zamjenik guvernera ovog regiona. Dimitris Kursubas zahtijeva da migranti, koji stižu na otoke, budu raspoređeni po cijeloj Grčkoj. "Situaciju je nemoguće kontrolirati ako ovdje dolazi jedan migrant na pet stanovnika", kaže on. On je ranije bio šef policije na Lezbosu. 90-tih godina je ovdje, kako kaže, već bilo izbjeglica. Većina je, navodi on dalje, bježala iz Iraka i zemalja Perzijskog zaljeva. "Oni su bili osakaćeni i povrijeđeni. Zaista su trebali međunarodnu pomoć", kaže Kursubas. Prema ljudima koji danas dolaze on ima radikalan stav. Rijetkima od njih je, prema njihovom mišljenju, neophodan azil. "Više od 80 posto njih su ekonomske izbjeglice. Oni trebaju biti vraćeni u zemlje porijekla", kaže on.
Strah od protjerivanja je među migrantima veliki. Vlada navodi da je spora obrada zahtjeva za izdavanjem azila jedan od razloga zašto su izbjeglički kampovi na otocima pretrpani. Pooštreni zakon o azilu to treba promijeniti. Na osnovu njega bi sada zahtjevi za azil morali biti obrađeni u roku od šest mjeseci. Ranije je taj rok bio devet mjeseci. Također migranti i potražitelji azila, koji ne poznaju zakon i nemaju sredstva za život, su izloženi opasnosti da budu protjerani.
Ne samo drastičnim zakonima, već i ilegalnim sredstvima grčka vlada navodno pokušava staviti pod kontrolu problem migranata. Navodno je tokom 12 mjeseci prije 1. novembra skoro 60.000 migranata vratila ilegalno u Tursku. Ovo je izvijestio magazin Spiegel pozivajući se na dokumente turskog Ministarstva unutarnjih poslova. Tzv. pushback-akcije su navodno provedene na grčko-turskoj kopnenoj granici na sjeveru. Novopridošlice su shodno tome vraćene u Tursku bez odgovarajućeg procesa o izdavanju azila. Grčka vlada opovrgava ove navode.
Putovanje u neizvjesnost
Rahu Namiri međutim put ne vodi natrag, već dalje. Cilj njene naredne etape je Atena. „Imam puno toga sa sobom i sama sam sa mojom kćeri. Teško je, ali uspjet ću. Ja sam jaka“, kaže ona i smije se. Sutradan ujutro će stići u Atenu. Gdje će nakon toga, ona ne zna. Zna samo toliko da više nikada ne želi natrag u Moriju.