Jablanica, uspavana ljepotica

Nekoliko dana ranije, ispraćala bi se i štafeta iz Jablanice. Na pozornici ispred Muzeja Bitke za ranjenike, održavana su svečarska podsjećanja na svijetle revolucionarne događaje, bitke ratne i mirnodopske. Ovoga jutra tiho je u Jablanici. Izašla sam iz voza sa još jednim putnikom, koji je – željezničar. Nema stanice tamo gdje stoji voz, samo razrušena, avetinjska kućica. E, to još nisam vidjela na pruzi kojom ide brzi preko Bosne i Hercegovine. Pitam željezničara Hazima Ćosića, zašto se stajališna kućica ne popravi. Zbilja, nimalo lijep prizor kao „dobrodošlica“ u grad. „Nemam ništa dobro da vam kažem. Jablanica je svaki dan sve veće selo. Kažu da ima 12.000 stanovnika, a ja sumnjam da ih ima toliko. To je podatak iz predratnog vremena kada su ovdje živjeli i Srbi i Hrvati, kojih sada nema. Jedan mali broj i jednih i drugih je ostao, ali na prste ruke se mogu prebrojati“, kaže Hazim.

Nikada više vjerskih objekata i manje morala

Dok silazimo niz strmu stazu prema gradu u dolini Neretve, upoznajemo Huseina Gusića, Jablaničanina koji živi u Njemačkoj već četrdeset godina. Sve troje odlazimo na kafu u obližnji kafić. Husein je rodom iz obližnjeg sela Čehari, kupio je stan u čaršiji, kako tepa Jablanici, ali dug život u Njemačkoj ostavio je traga i sve se manje raduje povratku. Ima 56 godina i vrijeme je da razmišlja o mirnim penzionerskim danima, kaže. „Nisam zadovoljan kako se Jablanica razvija, ako se uopšte razvija. Ponekad poželim da je napustim i da odem živjeti u Češku gdje sam proveo moju mladost i gdje sam se oženio. Grad je totalno nesređen, ulice se krpe, umjesto da ih jednom ljudski asfaltiraju. Bio sam prije nekoliko dana u Konjicu i vidio kako oni uređuju svoj grad. Ovdje kod nas, kad naiđete na šaht, nema šanse da autom pređete preko njega jer je izdignut najmanje deset centimetara iznad kolovoza. Morate ga obići bez obzira na to da li vam dolazi neko iz suprotnog pravca“, kaže rezignirano Husein Gusić. „Eto pitanja za vlast koja upravlja gradom“, kažem. „Šalite se, kakva vlast?“ uzvraća moj sagovornik. „Jedino što vrijedi je ta naša zlatna omladina. Lijepo se ponašaju i nema nikakvih ekscesa među njima. Grad je miran, ali ne znamo šta budućnost nosi... A, ne nosi ništa dobro. Jablanica, taj politički vrh koji vodi grad, ništa ne ulaže. Da naprave bar neku tvornicu za tu omladinu“, kaže Husein. Kasnije ću vidjeti da se ipak, gradi u Jablanici. Velika džamija u centru grada. Praksa poznata u cijeloj BiH. Nikad više nije bilo crkava i džamija, a moral nikada nije bio na nižoj razini.

Neka vrsta feudalizma

„Mi smo, izgleda, pogrešno shvatili taj kapitalizam“, uključuje se u razgovor i Hazim Ćosić. „Ovo što mi sada imamo, više je kao neki feudalizam. Pa, i u komunizmu i u kapitalizmu znalo se ko kosi, a ko vodu nosi. Moj bivši šef je uvijek govorio 'manite se ljudi politike, jer kad se seljak počne baviti politikom, nit' imaš više seljaka, nit' političara'. Seljaci su nam došli na vlast, nisu oni za grad“, kaže tužno Hazim. Popili smo kafu, ali ja, nekako, očekujem bar neku lijepu , ako ne priču, a ono rečenicu o Jablanici. „Uvijek, svakog juna, organizuje se malonogometni turnir, ali evo, kraj je maja, a ja još nisam nigdje vidio najavu tog događaja. Imamo i veslački maraton na Jablaničkom jezeru u drvenim čamcima, sa drvenim veslima, koji se održava u avgustu. Eto, to su te svijetle tačke u Jablanici. Znate šta je naš problem? Svako hoće da glumi neku gospodu i zato je tako mnogo neobrađene zemlje. Stočni fond je uništen. Ja sam sebi kupio kozu. Tako bar znam kakvo mlijeko pijem“, kaže Hazim.

Nezaboravno vrijeme

Sjedimo na terasi kafane sa koje puca pogled na Muzej Bitke za ranjenike. U devet sati vrata se otvaraju, a to znači da je na posao došao direktor i kustos Muzeja Ćamil Cero, na toj dužnosti, od njegove izgradnje 1978. godine. Od tada do 1991. godine, Muzej Bitke za ranjenike u Jablanici, posjetilo je tri miliona ljudi sa prostora bivše Jugoslavije i iz evropskih zemalja. Danas je opet 25. maj, u Muzeju je samo zaposleno osoblje i nema posjetilaca. „Tiho je jer je ponedjeljak, a ponedjeljkom muzeji, obično, ne rade. Mnogo je đačkih ekskurzija subotom i nedjeljom, po tri-četiri stotine učenika iz BiH i cijelog regiona. Od posjetilaca iz bivših jugoslovenskih republika, najviše ih je iz Slovenije. Mi smo na Magistralnom putu M17 i svi koji idu prema Mostaru ili Međugorju, svraćaju u Muzej“, kaže direktor Cero. Pitam ga kakve reminiscencije kod njega izaziva datum 25.maj. Pruža podlakticu prema meni. „Vidite kako sam se naježio. To je bilo jedno nezaboravno vrijeme. Tito je lično, otvorio muzej 1978. godine, 12. novembra, pred sto hiljada građana pristiglih iz cijele zemlje. Na platou ispred muzejskog kompleksa, na pozornici je izveden bogat kulturno-umjetnički program. Slavilo se cijeli dan. Možete zamisliti šta je to značilo za Jablanicu.“

„Ranjenike ne smijemo ostaviti“

Posljednji rat u BiH nije poštedio ni Muzej. Dio muzejske zbirke je uništen, krov prokišnjava, jedan dio srušenog mosta na Neretvi nedostaje, a uz sve to, još uvijek nije riješen način finansiranja ove institucije. „Nema najvažnijeg eksponata zbog kojeg se dolazi, a to je onaj dio drvenog mosta preko kojeg su ranjenici i vojska prešli, nakon što je srušen željezni most. Njega je odnijela Neretva, a za to su odgovorne hidroelektrane na rijeci. Radimo na tome da se vrati taj drveni most. Takođe, trebalo bi da ponovo budu postavljeni neki eksponati čiji su originali u Istorijskom muzeju BiH u Sarajevu. Bitka za ranjenike ušla je u sve udžbenike svijeta i mi ovaj most smatramo našim brendom. Znate da je 1968. godine, Veljko Bulajić snimio i film 'Bitka na Neretvi'. Uđite i slikajte. Sama zgrada Muzeja ima površinu 3.300 kvadratnih metara“, poziva me direktor. Uprkos stradanju, Muzej još uvijek ima bogatu zbirku: haubice, puške, šljemove njemačkih vojnika, ratne proglase i naredbe, partizanske uniforme i fotografije. Na jednoj uvećanoj fotografiji, Tito svojoj velikoj ljubavi Davorjanki Paunović diktira naređenjeVrhovnog štaba, sa čuvenom rečenicom koja se nalazila u svim našim udžbenicima: „Ranjenike ne smijemo ostaviti“.

Jedino značenje koje je ostalo....

Uskom asfaltiranom stazom silazim do rijeke, da iz blizine vidim most. Iza jedne, u travu zarasle okuke, zamalo da naletim na mladi ljubavni par. Admir Jakupović i Mejrema Hasanbegović su maturanti i kažu mi da je mjesto na kojem sjede, tek nekoliko metara od zelene rijeke, najljepše mjesto u Jablanici. Mejrema je iz Prozora i svaki dan putovala je na nastavu u srednjoj školi u Jablanici. „Mogla sam i u Prozoru ići u školu, ali htjela sam da učim po bosanskom školskom programu. Sada se spremam na Ekonomski fakultet u Sarajevu“, kaže ona, a Admir dodaje da mladi iz Jablanice, najčešće studiraju u Mostaru ili Sarajevu. „U Jablanici ima osnovna škola, opća gimnazija i srednjoškolski centar za turistička i trgovačka zanimanja. Što se tiče nekog zabavnog života, prilično je skromno. Ima kino, koje je nedavno počelo sa radom i omladinski centar, a vrhunac kulturnog života u gradu je 'Jablaničko ljeto'. Onda, tu su i kafići i to je to.“ Dok tako ćaskamo uz šum Neretve, čujem dječiju graju iz pravca Muzeja. Učenici osnovne škole „Izet Šabić“ iz Hotonja u sarajevskom Kantonu, došli su u posjetu. Pitam ih šta znaju o mostu na Neretvi. Odgovaraju svi uglas. „Znam da je most pao“, jedan je od odgovora. „Bila je bitka za Neretvu.“ „Jesi li siguran da je za Neretvu?“ pitam dječaka koji se gura u prve redove za slikanje. „Ima veze sa Josipom Brozom Titom.“ „Rođendan Titov.“ „Da li to vama nešto znači?“ pitam dalje. „Pa, znači da idemo na ekskurziju!“ uzvikuju radosno. Haj'mo se slikati, pa na popravni iz istorije.

Bivši vozač danas čisti ulice

Ko je rekao da više nema Srba u Jablanici? Evo Pera Kneževića, Srbina, čisti jablaničke ulice na skoro 33 stepena Celzijusa. „Sada Romi i ja, jedan od posljednjih Srba u Jablanici, čistimo ulice. Prije rata, bio sam vozač u 'Hidrogradnji' u Jablanici, 33 pune godine, a onda sam 1993. godine dobio otkaz“, kaže Pero. „Jeste li pokušavali da se vratite na svoj stari posao u Hidrogradnji?“ „Jesam, pisao molbe i dopise, ali oni su mi rekli na kraju: 'Hajd' kući. Ništa!“ „Jeste li se žalili?“ „Jesam, tužio sam ih i dobio otpremninu 1.200 KM! A drugi su dobijali po deset hiljada maraka“, kaže Pero i dodaje da ima platu 450 KM i sada se bori za penziju, radeći u gradskom Komunalnom preduzeću. Ima ženu i dva sina. Jedan od njih povremeno 'konobariše'. Žena ne radi. „Imate li drugih problema na nacionalnoj osnovi?“ pitam dalje. „Nemam sad. Do prije godinu dana ih je bilo“, reče Pero i nastavi da čisti ulicu.

Na putu do župne kuće i don Ivana Zovka, susrećem dvoje Jablaničana koji su takođe zabrinuti zbog ekonomskog stanja u svom gradu. Šerif Kevrić još uvijek vozi „Yugu“, automobil naše mladosti. „Ići će on još, sve dok se ne raspadne“, kaže Šerif. Zaposlen je u jablaničkom preduzeću „Granit“. „Pa, nije baš sjajno. Primanja su slaba i nisu redovna. Nekada je moja firma bila dobra, ali sada ima nekih poteškoća. Od čega živi ovaj narod? Pojma nemam, vjerujte. Nešto privatno rade, ali sve je to na crno i dan za dan. Što ne pitate načelnika opštine?“ kaže ovaj Jablaničanin. „Hoću. Evo idem iz ovih stopa“, kažem i kod gospođe na info-pultu opštine molim za prijem kod načelnika Salema Dedića. Uzimaju broj mog mobitela. Zvaće me čim načelnik odvoji malo vremena.

Kome smetaju mrtvi?

Dok čekam poziv iz opštine, razgovaram sa Halidom Ivković. „Naravno da znam šta nam je nekada značio 25. maj. Rođena sam i rasla u Titovo vrijeme. Živjeli smo u starom dijelu Jablanice, u Podveležju, u blizini Muzeja, gdje su se održavale manifestacije. Za vrijeme obilježavanja jedne godišnjice Bitke za ranjenike, ja sam rodila sina. U Titovo vrijeme moj babo je školovao nas troje u Sarajevu. Bilo je i posla, a pogledajte ovo sad. Firme propale, mladi ne mogu da se zaposle. Katastrofa“, govori Halida šapćući, kao da mi veliku tajnu saopštava. „Pa, neka vam Bog pomogne, dragi Jablaničani“, mislim, dok se približavam župnoj kući, gdje me čeka župnik, don Ivan Zovko. „Naša župa Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, udaljena je od Mostara 44 kilometra, smještena je na rijeci Neretvi, na nadmorskoj visini 200 metara. Imamo dobru klimu miješanu, mediteransku sa umjereno-kontinentalnom. Prije ovog posljednjeg rata bilo je skoro tisuću Hrvata, ali rat je učinio svoje. Dvadeset pet mladih Hrvata je poginulo, isto toliko je bilo ranjeno, a u Muzeju Bitke za ranjenike, bio je u toku rata sabirni logor za Hrvate iz okolnih sela. Znamo da je bilo maltretiranja i silovanja, jer postoje osobe koje to mogu da posvjedoče“, kaže don Ivan i dodaje da je to bio razlog što su se mnogi Hrvati, nakon rata, iselili iz ovog kraja. Neki su otišli u Hrvatsku, a ima ih i u Americi. „Sada nas Hrvata u Jablanici ima stotinjak i nemamo nikakvih problema. Najveći problem nam je što mladi ne mogu naći zaposlenje. Za ovih osam godina, koliko sam župnik ove župe, još nijedan Hrvat nije zaposlen u Jablanici. Imamo oštećenih spomenika na groblju i na to smo posebno osjetljivi. Kome smetaju mrtvi, na bilo kojem groblju? Bar oni neka počivaju u miru“, kaže ovaj svećenik.

Svaki narod mora suditi svom zločincu

Sjedimo u novoj, velikoj župnoj kući, čija je gradnja finansirana iz opštinskog budžeta, onog dijela za podršku vjerskim zajednicama. Don Ivan ima dobru saradnju sa predstavnicima ostale dvije konfesije, naročito sa Islamskom zajednicom. Najbliže pravoslavne crkve su u Konjicu i Potocima. Župnik, za kojeg svi, koje sam srela u Jablanici kažu da je izuzetan čovjek, ima jednu normalnu ljudsku želju: Da svi kažemo istinu i do kraja. „Hitler je manipulisao svijetom, jer je govorio da ne treba reći istinu, nego samo pola istine. I svi jednopartijski sistemi su se tako ponašali. Povijesna istina se ne smije sakriti, ma kakva ona bila. Mi svi u BiH i dalje prikrivamo zločine svoga naroda, a pokazujemo prstom na one druge. Svaki narod mora svome zločincu suditi“, rekao je na kraju našeg razgovora don Ivan.

Stiže mi poziv iz opštine. Sekretarica javlja da načelnik Salem Dedić ne može da me primi na razgovor. Veoma je zauzet, ide na feštu u osnovnu školu koja slavi svoj dan. Pa, dobro, možda je načelnik prebacio brigu na mladi naraštaj. Uostalom, taman kada mu istekne mandat za tri godine, ti mladci će steći pravo glasa. I eto pripremljenog biračkog tijela. Do tada, nadajmo se da će i njihovi roditelji preživjeti.

Lijepa uspavana ljepotica

Ipak, ovu sumornu priču o Jablanici, završićemo na najljepši mogući način. Upravo o mladima i sa mladima. Haris Halilhodžić izvršni je direktor omladinskog kluba „Pod istim suncem“. „Prije jedanaest godina, to je bila ideja nas četvoro srednjoškolaca, entuzijasta. Nikakvih sadržaja nije bilo u gradu za mlade, a bio je to i trend koji su donijele međunarodne organizacije. Počeli smo ne znajući šta nas čeka, a danas imamo 400 članova, osnovaca, srednjoškolaca i studenata“, kaže Haris i dodaje da je bazna djelatnost kluba internet-kafe i kino, što donosi dobit, tako da ne moraju staviti 'ključ u bravu', ukoliko presuše donacije. Osim toga, posljednjih godina bave se i omladinskim turizmom. „Već godinama organizujemo omladinske, ljetne kampove na Jablaničkom jezeru, koji imaju zabavni, edukativni i sportski karakter, ali cilj nam je da na tom mjestu izgradimo omladinski hostel. Bio bi to dom za sportove na mirnim vodama“, kaže ovaj poduzetni mladi čovjek. Jedna grupa članova omladinskog kluba „Pod istim suncem“, sprema se na muzički festival „Jelling“ u Danskoj, gdje su pozvani. „Imali smo cilj i ostvarili ga: da mlade sklonimo sa ulice i da im ponudimo neki sadržaj.“ „Znaš Harise, lijepa mi je Jablanica, sva utonula u zelenilo, ali nekako uspavana“, kažem na kraju našeg razgovora. A on me pita: „Pa, jeste li znali da Jablanicu zovu još i 'uspavana ljepotica'?“ „Nisam znala“, kažem. Ali vrijeme joj je da se probudi.

Autor: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Zorica Ilić