Januar

Svjedočenje bivšeg generala VRS, Ratka Mladića, u svojstvu svjedoka odbrane u procesu protiv bivšeg predsjednika Republike Srpske je novinar lista “Frankfurter Allgemeine Zeitung” ovako propratio: "General je htio nešto da kaže, ali je zaboravio protezu. Scene, koje su se odigrale pred sudom Ujedinjenih nacija za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, podsjećale su u najmanju ruku na neki provincijski skeč. Ali, to je zapravo bio dio jednog od najvažnijih procesa koji se vode pred Sudom u Hagu“.

„Ono što su dvojica optuženih izveli u sudnici, izgleda potpuno nevjerovatno da su ta ista dvojica 90-ih svijet ostavljali bez daha i da su bili učesnici međunarodne mirovne konferencije te da su se u Vašingtonu činili ogromni napori kako bi ih privolili na sporazum. Najveća senzacija je pak bio Mladićev zahtjev da mu sudski službenici donesu vještačke zube koje je zaboravio u ćeliji u Sheveningenu“.

"Ovo je prvi put da se bivši general i bivši predsjednik pojavljuju zajedno u sudnici: Ratko Mladić i Radovan Karadžić 20 godina nakon njihovog zajedničkog djelovanja", piše „Süddeutsche Zeitung“. (SZ) i nastavlja: "Njihovi odnosi tokom ratnih godina nisu bili baš najbolji. Jer, Mladiću je prije svega autoritet bio Slobodan Milošević. U ljeto 1995. nakon masakra u Srebrenici, među obojicom njih, koji danas sjede pred sudom, eskaliralo je rivalstvo. Karadžić je pokušao da smijeni Mladića, ali je vođstvo Vojske Republike Srpske stalo iza Mladića i tako spriječilo smjenu. Danas, 20 godina kasnije, Mladić bi trebalo da se svom neomiljenom šefu dokaže u posljednjoj službi: Karadžić se naime nada da će ga Mladić pravno osloboditi. I zbog toga je pozvan za svjedoka.

Srpskohrvatski i Jugosfera

List „Süddeutsche Zeitung“ 8. januara objavio tekst pod nazivom „Izumirući jezik“ navodeći da na prostoru bivše Jugoslavije više niko ne želi govoriti srpskohrvatski. „Onaj ko je mislio da će put u Europsku uniju ublažiti razlike, taj se grdno varao. U susjedstvu, u Srbima dominiranoj Republici Srpskoj, roditelji bošnjačke traže da se nastava za njihovu djecu ne odvija na srpskom, već na bosanskom. To u biti nije poseban jezik, ali se radi o različitim verzijama jezika u književnosti, istoriji i geografiji. Na Balkanu bijesni žestoka borba za jezicima“, piše „Süddeutsche Zeitung“.

Informaciju beogradskih medija da će Ministarstvo vanjskih poslova Srbije ponudit, radi smanjenja troškova diplomatske mreže, državama u regiji ponuditi uspostavljanje zajedničkih predstavništava u inostranstvu, tema je koju je „Frankfuretr Allgemeine Zeitung“ ovako prokomentarisao:

"Hrvatska i BiH teško da streme tome da sa bivšim protivnikom iz rata dijele zajednički diplomatski krov. Približavanje Srbije i Makedonije je lakše, jer je Makedonija jedina zemlja bivše Jugoslavije, uz Crnu Goru, u koju nisu umarširale trupe iz Srbije. Ipak, da li na Balkanu diplomatski ponovo srasta ono što se nekada raspalo uz upotrebu sile? Postoji jedan termin koji opisuje ponovno približavanje balkanskih država, a koji se pripisuje britanskom novinaru Timu Judah-i. On je avgusta 2008. objavio članak pod nazivom "Ulazak u Jugosferu". U članku je opisao kako države bivše Jugoslavije, ne samo jezički, nego i kulturološki i privredno "kruže po istoj putanji oko jednog implodirajućeg centra".

“Jugosfera funkcioniše samo dotle dok nema Jugoslavije. Zapanjujuće je da je ona postojala čak i onda kada su vođene borbe od Vukovara, preko Sarajeva, do Srebrenice. "Na kulturnoj razini veze se nisu prekidale čak ni tokom ratnih godina", tvrdi francuski balkanolog Jean-Arnault Derens. U bizarne detalje rata spada i to da su hrvatski vojnici u rovovima slušali Cecu. Možda je Cecina popularnost među hrvatskim vojnicima samo "jugosferna" legenda.

Nazif Mujić ponovo u Berlinu

Nazif Mujić, dobitnik “Zlatnog Medvjeda” na Berlinaleu je u januaru također bio tema njemačkih novinara koji su pisali o njegovom životu u izbjegličkom domu na rubu Berlina u kojem je čekao pozitivan odgovor na zahtjev o azilu.

“Godinu dana kasnije sve izgleda drugačije”, piše “Berliner Zeitung” i dodaje: “Novčana nagrada za srebrenog medvjeda ne postoji, ali ovaj film je doprinio slavi režisera Tanovića. Nazifu međutim od toga ništa nije ostalo. Ništa do kratkog trijumfa na crvenom tepihu i dva i po kilograma plastike, koju on zove medo”.