Jaz između direktiva i prakse za tražitelje azila

DW: Hiljade izbjeglica svakodnevno pristižu u EU tražeći azil. Razne EU države na različite načine se suočavaju sa iznenadnim valom izbjeglica. Koja pravila bi svi trebali slijediti?

Benjamin Ward: Pitanja azila i migracija u EU su definirana setom zajedničkih EU pravila poznatih pod nazivom Zajednički europski sistem azila. Ta pravila osiguravaju minimum standarda koje zemlje EU moraju slijediti u proceduri azila - u smislu prihvatnih uvjeta za tražitelje azila i izbjeglice, ali i postupaka koje moraju slijediti u slučaju odbijanja zahtjeva za azil. Od jula ove godine je na snazi nova, revidirana verzija tog seta pravila.

Šta se zapravo kaže u tom setu pravila?

Postoje tri različite direktive. Jedna je o proceduri azila, koja u biti kaže da svakome mora biti pružena mogućnost da podnese zahtijev za azil, a nakon što se to uradi, taj zahtijev mora biti razmatran u razumnom roku. Ukoliko se azil odbije, mora postojati mogućnost žalbe na takvu odluku.

Čak i zemljama sa dobro razvijenim sistemom azila, poput Velike Britanije ili Francuske, ponekad treba nešto više vremena da obrade određeni zahtijev. No, brza obrada ne znači i kvalitetnu obradu zahtjeva. Nizozemska se tako često oslanja na takozvanu ubrzanu proceduru zahtjeva za azil.

To može biti čak i problematično. Premda se time skraćuje ponekad dugotrajno i napeto iščekivanje na odgovor, također se može desiti da zahtjev nije adekvatno razmatran, da nije bilo dovoljno vremena za pribavljanje neophodne medicinske dokumentacije ili drugih dokumenata koji bi išli u prilog tražitelju azila. Ako se radi o nekome ko je traumatiziran, ko je tek došao sa ratom zahvaćenih teritorija ili je pretrpio neki vid mučenja ili seksualnog nasilja, ne mora značiti da će odmah biti spreman otvoriti se i podijeliti svoju priču sa službenicima za azil.

Na šta se odnosi druga direktiva?

Radi se o odredbi o prihvatanju, koja se odnosi na odgovornost zemalja članica EU da tražiteljima azila osiguraju osnovne uvjete za život. Kada osobe podnesu zahtijev za azil i tada postoje određene obaveze prema njima, u smislu pružanja smještaja i osnovne pomoći. Tu također ima dosta problema budući da su pojedine države zatrpane velikim brojem izbjeglica, kao što je to sada, na primjer, slučaj sa Grčkom.

U nekim slučajevima, neophodna financijska pomoć odobrava se tek kada je i zvanično predat zahtjev za azil. To je, na primjer, bio problem u Calaisu, gdje mnogim pridošlicama nije niti pružena prilika da podnesu zahtijev za azil, a u međuvremenu im nije osiguran nikakav smještaj, jer za to nisu stekli uvjete - nisu podnijeli zahtijev za azil. Dakle, postoji jaz između EU standarda i prakse.

Šta regulira treća direktiva seta pravila?

To je područje u kojem se razmatra prisilni povratak ljudi čiji zahtjev za azil nije prihvaćen, te kolektivni smještaj izbjeglica i tražitelja azila. I u toj oblasti svakako postoje problemi, ali oni se jednako odnose i na zakon i na njegovu provedbu. Tako je moguće da i oni kojima azil nije odobren, ostanu u kolektivnom smještaju i do 18 mjeseci.

Dakle, može se reći da da postoji velika razlika u pristupu vlada europskih zemalja problemima azila i migracija. Niti jedna to ne radi savršeno, čak ni zemlje koje u tome imaju više iskustva i razvijeniji sistem, poput onih u Velikoj Britaniji ili Francuskoj. Čak je i Njemačka, koja je jako dobro odgovorila na trenutnu izbjegličku krizu, imala dosta problema sa prijemnim kapacitetima.

U čemu je onda problem sa europskim direktivama?

Mnoge države članice EU zapravo ne ispunjavaju obaveze u skladu sa zakonima EU. Jasno je da Grčka nije u stanju ispoštovati svoje obaveze prema tražiteljima azila, kada je riječ o pružanju smještaja, hrane, vode i medicinskog tretmana tim ljudima. Grčka također nije u stanju u razumnom roku tražiteljima azila osigurati adekvatnu proceduru za azil.

Isto važi i za Mađarsku, gdje vlasti ne ispunjavaju svoju obavezu da osiguraju adekvatne prihvatne uvjete za tražitelje azila.

Dakle, mi imamo zajednički set pravila i odgovornosti, ali neke države jednostavno ne upražnjavaju te standarde i ne ispunjavaju svoje obaveze.

Postoji li nadležno tijelo koje države može upozoriti da se moraju pridržavati pravila, odnosno okriviti ih za nepoštivanje direktiva?

Europska komisija ima odgovornost da provede pomenuta pravila. Komisija je to, do određene mjere, i uradila u nekim zamljama, no, generalno gledajući, nerado bi koristila ovlasti, prema kojima zemlje članice EU može tužiti Sudu pravde u Luksemburgu i tražiti provođenje EU direktiva.

Umjesto toga, Komisija radije pokušava postići konsenzus u vezi sa direktivama i nada se da će vremenom vlade zemalja članica EU usvojiti i vlastite procedure u skladu sa direktivama EU. To se do sada nije desilo i važno je vidjeti taj propust u kontekstu trenutne krize.

Benjamin Ward je zamjenik direktora nevladine organizacije Human Rights Watch za Europu i srednju Aziju.