Je li Bog jedan, ili nema drugog osim njega?

Je li više stanova izgrađeno u naseljima na periferiji, ili pod krovovima u centru. Jesu li duži novi nedovršeni autoputevi, ili stare upropaštene pruge? Je li broj podignutih bogomolja prevazišao broj srušenih domova kulture. Je li manje siromaha danas, nego bogataša juče? Čega je izgrađeno više - pozorišta u diktaturi, ili šoping-centara u slobodi? Je li nam projekat 1000 banaka donio više sreće od akcije 1000 škola? Je li otvoreno više jednopartijskih vrtića, ili višestranačkih univerziteta?

Još je rano da se podvuče crta, i rodoljublje prevede u brojke. Da se vidi ko je nemao, pa zaimao, a ko imao pa zanemao. Kome mermer raste na groblju, a kome na stepenicama. Ko gubi na bingu, a ko dobija na berzi. Ko je gradio stadione, a ko im je davao imena. Ko ima za tornjeve, a ko nema za fasade.

Jer evo, ova fasada stoji boginjava već petnaest godina, kao lice ošinuto bičem preko oka. Skoro da čovjek povjeruje kako je namjerno ostavljena rošava, konzervirana, ali ne da uštedi pare, nego da sačuva pamćenja. Da se ne zaboravi ono poniženje svake ljudskosti, sva ona ubijanja, protjerivanja, sakaćenja, izgladnjivanja, sva ona nesreća koja se skoro zaboravila, a na kojoj je profitirala turistička ponuda grada.

Ali oko prolaznika kojeg staklene fasade u centru nisu zaslijepile, i koje uprkos šminki tranzicije zna da je grad pun zgrada sa ovakvim čipkastim ožiljcima, zaustavlja se na lutkama poređanim u prozoru. Da li je to tračak šarene nade u sivilu, jesu li te cuke, mace, zeke i magarci ratnici protiv nadolazećeg besmisla? (Protiv onih crnih jahača pred kojima je pisac Bašte sljezove boje skočio s mosta u smrt.)

Hoće li ta djevojčica unutra Zvončica na zavjesi proživjeti bez straha od kojeg se ljudi vani grbe gore od najgore zime?

Ili je već i za nju kasno?

Jer su magarci, psi i međedi već dobili imena.

Jer je već zagrizla otrovnu jabuku znanja. Pa su medi baklave (ili koljivo, ili saher) slađe od meda. A magarac sve zna o Isusu, a ništa o Nasrudinu. (Ili je Nasrudin mudriji od Ere?) A teletabisa je donio sveti Nikola, jer je djed Mraz pokvareni starac koji kvari djeci zube coca-colom.

Je li teta u vrtiću časna ili bula? Šalje li nemirnu djecu u ćošak, ili u kut? Je li veći grijeh čitati ćirilicu mucavo, ili harfove mutavo? Je li svinja domaća životinja, ili je svinja onaj čiko na ekranu? Ili se kaže hekran? Je li tata babo, ili je baka nana? Je li namaz molitva, ili je dukatela? Hoće li prvi put s ocem na jutrenje, ili s mamom na ponoćku? Tukne li maslo, ili se čuje mast? Je li papa Papa, ili je papa šlapa? Je li Paško patak, ili je Pajo Pašković? (Vuk je li Vučko, ili je Drašković?) Da li se baby-born pita hapicom, ili se hrani kašicom? Čuvaju li je meleci, ili anđeli? Leti li u snu na metli ili na ćilimu? Je li pravo ime Odisejevo Sinbad, ili je 1001 noć proširena verzija 101 dalmatinca? Čija je princeza jedinica, careva ili sultanova?

Ove lutke u prozoru su poput djece zarobljene u staklenom kavezu, kroz koji se svijet može vidjeti, ali ne i dodirnuti, sretna u sužanjstvu, jer su naučena da vole poznato, a da se groze nepoznatog, da čuvaju svoje, a da se čuvaju tuđeg, da vjeruju Bogu, ali da ne vjeruju ljudima. Uistinu, njihov bog nije ljubav nego strah, jer je veće ono čega se boje od onog što ljube, svijet od domovine, čovječanstvo od plemena.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Zorica Ilić