Jedan mali, deprimirani grad u Bosni

U Visokom je ušla Arnela Uzunović i eto slučajnosti, putujemo obje do Zavidovića. Ona je rođena u tom gradu, ali se nedavno udala i sada živi u Visokom. Studira informatiku i matematiku u Zenici. Voli voz, najjeftiniji je, jer kao student ima povlasticu na cijenu karte. „A to ste vi! Kako baš da naletim na vas?“ kaže nakon što sam joj se predstavila. „ Znate da vas je prije nekoliko dana jedan student iz Zenice pominjao u jednom prilogu koji sam gledala na visočkoj televiziji? Razgovarali ste s njim o Zenici i o tome kako se mladi zabavljaju. Ah, dobro. Šta vas zanima?“ pita Arnela. Kažem joj da nikada nisam bila u Zavidovićima i molim je da mi opiše grad i predloži ono najzanimljivije što bi trebalo vidjeti i zabilježiti kamerom.

Svako voli svoj grad

„Znate šta, najvrijednije u Zavidovićima su vam ljudi. Strašno mi je teško navikavanje na visočki mentalitet nakon Zavidovića. To mi najviše nedostaje, otkako sam otišla,“ kaže Arnela i dodaje da treba svakako vidjeti izletište Kamenicu i kamene kugle, kao fenomen, aktuelan od prije nekoliko godina. „Zavidovići su najljepši grad za mene, na svijetu. Valjda je to normalno i tako je vjerovatno i kod drugih ljudi; da a se u rodni grad uvijek vraćaš kao u svetište. Kad izađemo iz voza, vidjećete džamiju, katoličku i pravoslavnu crkvu, jednu do druge,“ kaže Arnela. Mladi izlaze u diskoteku „Monaco“, gdje često nastupaju pop i rok-zvijezde iz država u okruženju. Pitam je da li očekuje da će naći zaposlenje, nakon što uskoro završi studij. „Ne znam šta bih vam rekla. Sa svojom strukom, trebalo bi da nađem. Evo, moj muž je upravo ostao bez posla u Visokom, jer je njegova firma koja se bavi prometom informatičke opreme, zatvorila svoje predstavništvo. A što se tiče političke situacije u zemlji? Čim počnu vijesti na TV-u, ja nađem nešto da radim, samo da ne gledam tu stravu. Muka mi je od svega,“ kaže Arnela i pokazuje mi iz voza kuću, na ulazu u Zavidoviće, sa čijeg balkona maše starija žena. „To je moja nena,“ kaže radosno. „Pa, da li vas vidi na prozoru?“ pitam. „Ne vidi me, ali ona zna da ću doći ovim vozom i vjeruje da ću je vidjeti kako mi maše. Uvijek to radi kada zna da dolazim,“ kaže Arnela. Izlazimo iz voza i ona mi pokazuje kuda da dođem do centra grada. Pozdravljamo se sa nadom da ćemo se opet sresti. U vozu, svakako.

Ljepote ni na vidiku

Počinje da pada kiša, grad djeluje sumorno, a ljudi umorno od svega, kako bi rekla Arnela. Gledam očima novinara i nigdje ne vidim onu ljepotu o kojoj je govorila. Fasade starih zgrada u centru su oronule, semafori načičkani na raskršćima – ne rade. 'Hajde da probam,' kažem u sebi. Suad Pinjić je ljubazan, ali nema puno toga da kaže. „U Zavidovićima se nikako ne živi, eto tako. Radim u 'Krivaji', nekadašnjem zavidovićkom privrednom gigantu koji je proizvodio namještaj za čitavu bivšu Jugu. Sada je to div na koljenima. Udružili smo se kao partneri sa čuvenom 'Ikeom', ali jedva preživljavamo. Plate su minimalne, socijalne,“ kaže tužno Suad i dodaje da je svuda u BiH situacija jako loša. „A politička je zabrinjavajuća. Kad bih imao priliku, otišao bih iz zemlje odmah, sad,“ kaže. Pitam ga kako zamišlja BiH za 10 godina. „Sad je takvo stanje da mi potpuno zamagljuje pogled. Ne vidim je nikako.“

Bilo bi dobro da je ovo dno

Zijad Prnjavorac je umjereni optimista. Zaposlen je, ali zna da ljudi iz Zavidovića sve više odlaze. Riječ je, uglavnom, o 'bauštelcima' koji najčešće završavaju u Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji ili Njemačkoj. „Privreda je u lošem stanju, sve stagnira, puno je ljudi na birou za nezaposlene, jako malo ljudi radi, a i ovi što rade, imaju slaba primanja. Prije rata grad je bio bolji, standard viši, ali se nadam da smo sada dotakli dno i da nema dalje,“ kaže Zijad. Ni penzionerima nije lako. Milka Jukić žuri u bolnicu na pregled i žao joj je što nema vremena da mi ispriča sve penzionerske muke.

Izvan „formulacije“ sve je drugačije

„Ja sam katolkinja, pripadam manjinskom narodu u Zavidovićima, ali svima nam je isto. Stanje je u gradu tužno, da tužnije ne može biti. Eto, i 'Krivaja' slabo isplaćuje svoje radnike, a nama umirovljenicima mirovine stalno kasne. Nikad nije onako kako kažu da će biti. Nije ovdje dobro ni za jedan narod,“ kaže Milka i pokazuje mi put prema župnoj crkvi Sv. Josipa. Župnik Miro Bešlić upravo surfa po internetu. Podsjeća da je ova župa nekada, prije rata, imala 4000 vjernika, a sada samo 1620. Pitam ga kako izgleda suživot u Zavidovićima. „Suživot je na papiru prilično lijepo formuliran i čini mi se da ga i običan čovjek prilično kvalitetno živi, međutim, čim se izađe izvan formulacije, u stvarni život, onda je to nešto drugo. Mene strašno muči što preko 90 posto hrvatske djece iz Zavidovića, ide u Žepče u školu, iako i ovdje postoji nekoliko osnovnih i srednja škola. To je jedan dio odgovora na vaše pitanje 'kako suživot?' I što se zaposlenja tiče, veliki dio Hrvata, takođe radi u Žepču, ili negdje u Hrvatskoj. U Zavidovićima je nezaposlenost izuzetno velika,“ kaže župnik Bešlić.

Samo su sahrane ostale

Ništa nije dobro u životu ovoga grada,' mislim, dok idem u susjedstvo, do pravoslavne crkve, hrama Sv. Save, izgrađenog 1909. godine. U hramu je već neko vrijeme, posuđena 'na boravak' izuzetno vrijedna ikona posvećena Presvetoj Bogorodici Mlekopitateljnici, na kojoj se vidi kako mali Isus sisa mlijeko iz dojke, što je neobičan detalj na pravoslavnim ikonama. Jerej Zoran Živković, paroh zavidovićki, kaže mi da se Srbi nisu vratili u ovaj kraj ni približno predratnom broju, kada je u Zavidovićima i okolnim selima živjelo 12.510 Srba. Sada ima jedva 120 domaćinstava. „Predugo je trajao taj period između rata i povratka koji je započeo tek 2001. ili 2002-ge godine. Ljudi su se već bili snašli na drugim mjestima. A i ovo što se vratilo, to su uglavnom stariji ljudi koji su došli da umru na svojoj djedovini. Mladih nema. Ja više ne krštavam, ne vjenčavam, samo služim na sahranama,“ kaže jerej Živković. Pominje dva izuzetno vrijedna spomenika pravoslavlja na ovom području. „To su manastiri Vozućica i Udrim u selu Gostović. Oba potiču s kraja 13. vijeka. Možete onda zamisliti otkada pravoslavci žive na ovim prostorima. Manastir Vozućica je jedini zvanični spomenik kulture Bosne i Hercegovine, u zavidovićkoj opštini,“ kaže jerej Zoran Živković.

Ako nema nade u Krivaju, ima u kugle

U povratku iz crkve, susrećem Vinka Selznera. Pozdravljam ga kao da se oduvijek poznajemo i pitam ga kako je. „Penzionerski,“ kaže i dodaje: „Djeca su bila s nama, ali su se razišla po svijetu. Starosjedilac sam, i bio sam i u ratu ovdje. Nema nikakvih problema, samo nema više ni druženja kao nekada. Svako se zatvorio u svoju avliju ili svoje dvorište. Raspalo se druženje.“

Ni načelnik opštine Zavidovići, nema baš ništa naročito dobro da mi kaže. „Teško je stanje, kao i u cijeloj zemlji. Vidjećemo šta će 'Krivaja' uraditi zajedno sa 'Ikeom'. Izvoz je tek počeo i još nemamo sigurne pokazatelje poslovanja nakon privatizacije tog našeg, nekadašnjeg giganta. Mi u BiH, posljednjih godina ne samo da stagniramo, nego pravimo i korake unazad. Bio bih zadovoljan da do 2020. postanemo članica EU,“ kaže načelnik i predlaže mi da se od teških tema odmorim uz kamene kugle, velikodušno nudeći svoj automobil i vozača.

Ostala je samo deprimiranost

Usput, vozač Osman mi priča kako osim svog redovnog posla, ima i posao kod kuće. Bavi se pčelarstvom i uzgojem malina. „Ne možeš drukčije preživjeti,“ kaže. Za nekoliko minuta stižemo u arheološki park „Kamene kugle“.

Silazimo duboko u „Duboki potok“, gdje nam Nedžad Ikanović, predsjednik udruženja „Kamene kugle“, pokazuje nalazište. Pitam ga ko ih je prvi pronašao. „One su pronašle mene, nisam ja njih pronašao. Mi smo se ovdje kao djeca igrali s njima, ali nismo znali šta one predstavljaju, ukoliko nisu produkt prirode. Moj djed Ramo Ikanović, kao dijete je 1936. godine ovdje čuvao stoku, naišlo je strašno nevrijeme i nakon dva sata sve se smirilo, ali je bujica izbacila ove kugle. Ima ih tridesetak. Neke su bile u zemlji, pa smo ih iskopali, neke još vire iz zemlje,“ kaže Ikanović i dodaje da su mnogi geolozi dolazili i ispitivali njihov sastav, oblik i veličinu. „Bili su Amerikanci, Rusi, Egipćani, Zagrepčani, Beograđani i naši sa Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli, ali ih nisu odgonetnuli. Samo su zaključili da se radi o karbonatnim konkresijama lakih pješčara i da odašilju jače zračenje nego okolne stijene,“ kaže Ikanović, dok mazi malu srnu koju su prije dvije godine, kao jednodnevno lane uzeli od lovaca i brinuli o njoj sve do danas. „Pustili bismo mi Jelenku u prirodu, ali ne znamo kako bi se snašla sa divljim životinjama.“

Želim da odem iz ovoga grada sa slikom Jelenkinih očiju, ali neda mi Zijad Krajnić, koji zajedno sa mnom i svojom prijateljicom čeka voz. „Znate zašto je slika Zavidovića tako tmurna? Neće ljudi da rade, zato što su siti svega. Niko im ne daje šansu da rade. Gdje će raditi? Ne mogu se svi zaposliti u tvornicu čipsa u Vozući. Ljudi su deprimirani,“ kaže Zijad, koji odnedavno radi kao zaštitar u jednoj sarajevskoj firmi.