Jedna lasta ne čini (bosansko) proljeće

Šezdeset hiljada nezaposlenih i oko pedeset hiljada penzionera s minimalnim primanjima od oko 300 maraka mjesečno. Koliko god poražavajuće bile, ove brojke nisu dovoljna ilustracija beznađa i teškog položaja stanovnika Unsko-sanskog kantona. Nezaposleni i penzioneri čine više od trećine ukupne populacije.

Rješenje ne vide i odlaze masovno, kaže Aida Sejdić, jedna od osnivača neformalne grupe „Bosansko proljeće“. „Poslije rata su ljudi masovno napuštali BiH. Sada je još gore. U posljednjih šest mjeseci otišlo je užasno mnogo i mladih ali i onih starijih. Da ne kažem koliko ih se sprema na odlazak, čine sve što mogu i to im je jedini cilj“, objašnjava Aida.

Aida je profesorica hemije. Živi u Bihaću. Razloga za nezadovoljstvo ima na pretek. Poput mnogih, posao čeka godinama, a trenutni status joj je takav da nije na birou, ali se ne može reći ni da je zaposlena. „Angažovana sam po ugovoru o djelu, i to na dva časa sedmično. To je samo deset posto od plate“, kaže Aida.

Upravo njen, ali i primjer Harisa Rahmanovića najbolje govore o tome ko su ti mladi ljudi koji pokreću plenume, tribine i neformalne grupe poput „Bosanskog proljeća“.

Dvadesetsedmogodišnji Haris je muzičar, svira nekoliko instrumenata i uključen je u razne umjetničke projekte. Kako bi nešto ostvario i zaradio, povezao se ljudima van BiH pa često putuje. Kaže da je sve to samo preživljavanje.

„Muka mi je od toga da napuštam svoju zemlju, svoj grad, roditelje i djevojku kako bih mogao platiti račune. Ne može me niko ubijediti da to ne mogu ostvariti ovdje, samo da je malo drugačija situacija.“

Treba nam „pameti i znanja“

Nakon što je talas protesta zahvatio mnoge bh. gradove, nezadovoljni građani Unsko-sanskog kantona bili su prvi koji su poslali svoje zahtjeve pred skupštinu, a koji su odmah i usvojeni. „Bosansko proljeće“ od polovine februara skoro svakodnevno ima sastanke, organizuju tribine, skupljaju članove. Kažu da su pomalo postiđeni energijom i entuzijazmom svojih starijih sugrađana, dok su brojni intelektualci i omladina samo pasivni posmatrači.

„Strah je najveći problem. Ljut sam na svoje profesore, pametne i obrazovane ljude koji ne žele da se uključe. Mi smo na ulici možda i dobili jednu bitku, ali sada moramo na njihovom terenu, u skupštini popraviti štetu i graditi bolje sutra. Stručnjaci nam trebaju, ne možemo sami“, ističe Haris.

Među dosadašnjim postignućima pomenute grupe iz Bihaća jeste i formiranje privremenog zakonodavnog tijela, odnosno skupštinske komisija za građanske inicijative i saradnju građana sa skupštinom. Komisiju sa poslanicima čine i predstavnici „Bosanskog proljeća“ i radi na realizaciji zahtjeva građana.

Sve je to dobar početak, ali uporno tvrdi Haris, nedostaju im ljudi. Samo tridesetak njih je aktivno uključeno u sve ovo. „Dvadeset godina nas svjesno udaljavaju od politike. Mene su edukovali da me to ne treba zanimati. Ali to je jedini način. Kome je dobro nek sjedi kod kuće, meni nije i zato odlazim na te tribine, pokušavamo usaglasiti stavove i djelovati prema vlastima“.

Ujedinjeni protiv građana

S policijom nemaju problema. Ovi aktivisti ističu da su do sada naišli samo na podršku i razumijevanje kod čuvara reda.

Opisujući političku i društvenu klimu u Bihaću i cijelom kantonu, penzionerka Nisveta Štrkljević kaže da je došlo do drastičnog preokreta, ali opet na štetu građana.

„Vlast i opozicija su se udružili, dojučerašnji ljuti neprijatelji sada su ujedinjeni kao nikada i u nama vide opasnost. Do nedavno se nisu mogli dogovoriti oko najbanalnijih stvari, a sada za jedan dan izglasaju zakon kako bi zaštitili svoje privilegije koje im narod želi ograničiti“.

Nisveta je jedna od onih nezadovoljnih građanki koja je, kako kaže godinama čekala da se ovo dogodi i da narod progleda. Nije joj jasno da neko kao ona ima više energije i želje za promjenama od nekog dvadesetogodišnjaka.

Jedna glava jedna plata

Članovi „Bosanskog proljeća“ ne pozivaju na proteste. Samo se žele osnažiti i dobiti priliku da odlučuju o važnim pitanjima. Možda i neće odmah popraviti svoj položaj, povećati zaposlenost ali će bar iznuditi malo poštovanja od strane bahatih političara, ističe Aida.

„Trn u oku nam je bezobrazluk. Svi ti stranački funkcioneri obavljaju po nekoliko funkcija. Sjede u upravnm odborima, komisijama, poslaničkim klupama. Neka se odluče za jednu poziciju i da primaju jednu platu. A u tim komisijama i onako trebaju sjediti stručni ljudi, a ne politički podobnici“.

Entuzijazam je nije napustio i vjeruje u snagu ovog pokreta. Ipak, Aida dodaje da nije realno očekivati od nekoliko desetina ljudi da preko noći i bez masovne podrške naprave značajan politički prokret.

Autor: Aleksandra Slavnić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić