Jevanđelje po Dejtonu: De fascio i de iure

Presuda Evropskog suda u Strazburu, po predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, usvojena nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 3. juna i 25. novembra 2009., posljednjeg navedenog dana, sadrži 50-ak stranica.

Ona je toliko obimna, iako je stvar prilično prosta (prema Ustavu BiH, članovi predsjedništva ne mogu biti svi građani s pravom glasa, nego samo pripadnici konstitutivnih naroda - Srbi, Hrvati i Bošnjaci, što je školski primjer diskriminacije) zato što Vijeće daje opširan opis zatečenog stanja.

Nastojeći da u pravičnu presudu uključi što više faktora vezanih za komplikovano djetonsko uređenje, ono konstatuje u tački 56. da su odredbe Ustava BiH ipak diskriminatorske prema pripadnicima nekonstitutivnih naroda:

56. (...) Slijedi da se ustavne odredbe koje čine aplikante nepodobnim da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo također moraju smatrati diskriminatorskim i kao takve predstavljaju povredu člana 1. Protokola br. 12., a Sud ne smatra da u tom smislu postoji bilo kakva bitna razlika između Doma naroda i Predsjedništva BiH.

"Aporekarski precizno" vaganje naroda

Međutim, u izdvojenom mišljenju, sudija Giovanni Bonello zvuči kao glas praktičnog razuma, koji upozorava da pravda ne treba da skida povez s očiju u sjeni moguće obnove sukoba i nasilja:

Ne postoji ništa logičnije nego osuditi one odredbe u nekoj ustavnoj strukturi koje sprečavaju Rome i Jevreje da se kandidiraju za izbore. U ovom trenutku to izgleda kao lako rješivo pitanje koje nije vrijedno trošenja vremena.

(...) Dejtonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao tačne etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo da sve to poremeti. Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno.

(...) Da li je u nadležnosti Suda da se ponaša kao nezvani gost u multilateralnim ostvarenjima očuvanja mira i sporazumima koji su već potpisani, ratificirani i primijenjeni?

(...) da li Sud ima pravo da, pružajući pomoć, potkopava suvereno djelovanje Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, koji su zajednički stvorili Dejtonski sporazum, čiji jedan aneks predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine koji se osporava pred Sudom?

(...)Uz dužno poštovanje prema Sudu, ova presuda mi izgleda kao građenje kula u zraku ne vodeći računa o tome da se ona može srušiti u rijeku krvi iz koje je iznikao Dejtonski ustav.

(...) Sud nanosi zlo svojim isključivanjem historije u kojoj se mržnja vrednuje kao kultura.

(...) Sud, zaključuje Bonelo svoj izdvojeno mišljenje, nije utvrdio da rizik od građanskog rata, izbjegavanje pokolja ili očuvanje teritorijalnog jedinstva, ima dovoljnu društvenu vrijednost da opravda izvjesna ograničenja prava ova dva aplikanta. Ja ne dijelim ovakvo mišljenje. Ja ne mogu podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće.

Niža bića...

Pravnom laiku može se ova kolumnistička poenta učiniti neprimjerenom u jednoj sudskoj presudi, ali drugačije mu možda ne bi bilo tako očigledno zašto većina stanovništva Bosne i Hercegovine dajući glas strankama koje prijetnjama i strahom održavaju ravnotežu na dejtonskoj santi leda, svoje komšije Jevreje, Rome i Ostale pristaje da drži nižim bićima u evoluciji Bosne i Hercegovine.

Bonelo, i svi Briselaši koji nečinjenjem stoje iza njega držeći pravdu utopijom a nasilje realnošću, da ih se vrati 75 godina unazad, smatrali bi Kristalnu noć unutrašnjom stvari Rajha i ne bi u strahu od krvoprolića išli Hitleru uz nos pozivajući se na ideale ljudskih prava. Ne bi dirali u krhku ravnotežu i apotekarske proporcije mržnje koja se vrednuje kao kultura.

Šta piše u udžbeniku?

I kome onda da se obrati roditelj iz Republike Srpske čije dijete pohađa četvrti razred osnovne škole i koje će u udžbeniku Pravoslavna vjeronauka, autora Hrizostoma Jevtića, episkopa bihaćko-petrovačkog, pročitati i ovo:

Jevreji su ime Božije upotrebljavali da se njime lažno kunu. Ne rijetko oni su hulili na ime Božije. Kao i danas što mnogi čine, oni su ga upotrebljavali u psovci.

Ako jednom ustaše iz Jasenovca budu pred strašnim sudom polagale račun o likvidacijama Jevreja, ovaj udžbenik pravoslavne vjeronauke biće im glavni adut odbrane.

- Zašto ste to činili Jevrejima?

- Zato jer su ime Božije upotrebljavali da se njime lažno kunu. Ne rijetko oni su hulili na ime Božije. Kao i danas što mnogi čine, oni su ga upotrebljavali u psovci.

Kako je moguće da već godinama taj udžbenik stoji na popisu obaveznih, na spisku Ministarstva prosvjete i kulture, a da se niko, niti jedan roditelj iz Banjaluke, Trebinja, I Sarajeva, Bijeljine, nije zapitao u kakvoj su vezi ove tvrdnje sa stavom 2. člana 26. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, u kojem stoji:

Obrazovanje treba da unapređuje razumijevanje, trpeljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i vjerskim grupama.

Ako ti roditelji prosto nisu kukavice (a tada bi ta epidemija kukavičluka bila odraz ideološkog terora) onda su ipak samo pragmatični: ne isplati se investirati u moralnu čistoću tamo gdje se profitira od etničke.

I u tome su isti svi, na svim stranama. Bošnjaci koji glasaju za Bošnjake, Srbi koji glasaju za Srbe, Hrvati koji glasaju za Hrvate.

Na pitanje treba li provesti presudu suda u Strazburu i ukinuti privilegije date konstitutivnim narodima, koje su diskriminatorske, odgovor je, zato, jednoglasan: ne!

Na pitanje zašto, odgovor je: zato što ne može biti predsjednik onaj koji huli na ime Božije i upotrebljava ga u psovci i njime se lažno kune.

Amin.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić