Josip Pejaković i Zvonko Marić dobili svoju ulicu u Srebrenici

Nezira Sulejmanović jedna je od više hiljada što su u srebreničkom masakru izgubile veći dio familije: “Dva brata, oca, majku, sestru mi ubiše u Bratuncu, trinaestero… i bratiće i brata. Jednog sam ukopala. Još jednog brata i bratića nisam našla. Jednog sina sam našla u Šapcu, od drugog sina sam našla samo četiri kosti...“

Nezira se i pored svega vratila u svoje Đogaze, naselje u srebreničkom predgrađu Potočari. Pitamo je kako živi, gledajući svakodnevno u mezarje Memorijalnog centra gdje su joj ukopani njeni najmiliji. „Teško“, odgovara, „ali da ne gledam teže bi mi bilo. I sada mi se čini da ću na zemlji vidjeti stopice moje djece. Nisam sama jer ih sanjam da su sa mnom i otvaraju mi vrata.“

Tri godine u podrumu bez struje i vode

Po povratku, Nezira je tri godine živjela u neljudskim uslovima u podrumu porušene kuće, bez struje i vode. Uzaludno je pokušavala dobiti pomoć za krov nad glavom. Njena sestra Remzija, koja živi u susjednom naselju, u povjerenju nam kaže da je Nezira bila toliko ogorčena i razočarana odnosom lokalnih vlasti da je pomišljala i na najgore: „Otišla je u potok da izbaci drva i tu joj je došlo da se ubije.“

Pukim slučajem, njene nevolje su kamerom zabilježili popularni glumac Josip Pejaković i sarajevski TV novinar, Zvonko Marić. Tek nakon njihovih reportaža UNHCR Neziri obnavlja kuću u koju je uselila prije nekoliko dana. U znak zahvalnosti Nezira prilaz svojoj kući obilježava putokazom sa natpisom „Put Josipa Pejakovića i Zvonka Marića.

Pejaković: „Volim više ovu ulicu nego da mi date sve u Sarajevu“

„ Pomogli su mi napraviti kuću, Josip Pejaković i Zvonko Marić. Hvala im, hvala cijelom svijetu koji se obaz’ro na jednu sirotinju. Nisam ja sirotinja da nemam para, ja imam svoju penziju. Mogu i djeci nešto priuštiti, ali kuću nisam mogla sama napraviti“, kaže Nezira.

Josip Pejaković na to odgovara: „Volim više ovu ulicu u Srebrenici nego da mi date sve u Sarajevu kada umrem.“

Zvonko Marić u telefonskom razgovoru za naš program kaže da je takođe oduševljen ovim gestom, i da je oduvijek volio govoriti o sudbinama ljudi „na terenu“, nego biti salonski novinar. Navodi i da je u današnjoj Bosni i Hercegovini medijski pritisak možda jedini način da se pomogne ovim ljudima.

„Taj izraz njene zahvalnosti neizmjerno me čini sretnim. Tu sreću sam podijelio sa mojim najbližim prijateljima i porodicom“, navodi Marić.

Josip Pejaković objašnjava da on pokušava takvim ljudima pružiti priliku da progovore javno. On o Srebrenici želi ispričati drugačiju priču. Vjeruje, kaže, samo onim Srebreničanima koji zaista žive u Srebrenici. „Onima koji žive po Sarajevu i po bijelom svijetu, koji trusaju o svojoj velikoj tragediji, ne vjerujem!“

Autor: Marinko Sekulić

Odg. urednica: Marina Martinović