Jubilej Angele Merkel u teškim vremenima
Ove godine je sve drugačije. Gotovo je sa politikom mirne ruke, smirujućih, tihih izjava i kasnih odluka. Političke bilanse desetogodišnje vladavine Angele Merkel bile su praktično već napisane proteklog ljeta. U zavisnosti od ugla gledanja, bilanse su bile u stilu himni ili u stilu priznanja za zasluge uz škrgutanje zubima.
Merkel je odavno postala pojam cijele jedne ere, bila je na vrhuncu svoje moći, ugleda i autoriteta. O tome bi cijelu knjigu mogli napisati ne samo Grci, nego i političari socijaldemokratske stranke, pa i svi muški članovi njene stranke koji bi željeli da preuzmu lidersku poziciju. Nije Njemačka izrodila nju, nego je ona stvorila Njemačku! A i cijelu Evropu. Barem je tako bilo do proteklog ljeta.
Kultura dobrodošlice podriva vlast
Iznenada su pristigle izbjeglice. Stotine hiljada njih su u Njemačkoj vidjele obećanu zemlju. A Merkel je izjavila: "Uspjećemo!", misleći na prihvat tih izbjeglica, te rečenicu da "pravo na azil ne poznaje gornju granicu broja izbjeglica". Najkasnije od septembra u njemačkoj politici je ponovo prisutna pojava konfrontacije. Mnoštvo ljudi je odgovorilo na poziv za pokazivanje "kulture dobrodošlice", ali se u "utrobi društva" stvara i neugodan osjećaj. U međuvremenu, unutar Merkelove demohrišćanske unije na djelu je nezvanični ustanak protiv nje. Nedostaje još samo da se pojavi neko ko će stati na čelo tog ustanka. Kako se stvari mijenjaju! Merkel koja je više puta birana za najvažniju i najuticajniju ženu svijeta, kojoj pod nogama leže čak i dijelovi njemačke opozicije, upravo doživljava pravu eroziju autoriteta. Da li je na pomolu kraj jedne političke bajke?
Pri tome, njen uspon ka vrhu nije uopšte bio spektakularan. Njene prve godine na funkciji kancelarke su bile poput doze narkotika. Bez "prirodnih neprijatelja" ona je u velikoj koaliciji sa socijaldemokratama vodila politiku a da joj se niko nije ni suprotstavljao. Njen ugled nije se zasnivao na onome što čini, nego na onome kako to radi: dugo oklijevanje, odluke koje se donose tek onda kada iza sebe ima sigurnu većinu. Demohrišćanska unija je izgubila sve dragocjene raznolikosti koje su je krasile i postala skoro identična socijaldemokratama. Merkel je nezvanična predsjednica društva koje se zasniva na konsenzusu. Ukratko: politika koju vodi Merkel je dosadna, ali vrlo smirujuća. Ova političarka djeluje kao neko u koga se može imati povjerenje, čak i za one koji se svrstavaju daleko na lijevu stranu političke scene. Ona odlično vlada umjetnošću nekonkretnih i uopštenih izjava. Ništa ne simbolizuje politiku Angele Merkel više nego njena skoro pa budistička poza koju često zauzima - kada su joj prsti dvije ruke spojeni na vrhovima i formiraju oblik romba: pogledajte, ja sam pronikla u bit života. Ta simetrija između nje, njene stranke i birača izgubljena je zbog politike "otvorenih vrata".
Patrijarhova jesen?
Merkelova sposobnost da "zamrzne" konflikte pokazala se neprimjenjivom u slučaju problematike s izbjeglicama. Njen najveći kapital su do sada bile greške drugih, a sada je ona pogriješila. Njena strategija izbjegavanja grešaka kao recept po kojem je vodila politiku je omanuo. Sada mora da vodi, a ne samo da upravlja držeći jednu ruku na volanu. Ona je dokazala da to može. Ona je odlično prepoznala zgodnu priliku kada se unutar njene stranke poljuljala pozicija Helmuta Kohla, brzinom munje se oprostila od atomskih centrala kada je izbila katastrofa u Fukušimi. Ali, u tim stvarima je iza sebe imala i podršku većine birača.
Sada mora posegnuti za vladarskim žezlom i na unutrašnjopolitičkom planu. Ovo polje je do sada skoro uvijek prepuštala socijaldemokratama. Njena politička bina bila je vanjska politika - spašavanje eura i zaštita klime, pregovori s Rusijom, disciplinovanje Grčke. Uspjela je u tome da izgleda kao da je neizbježna u kriznom menadžmentu na raznim stranama globusa. List Die Welt je to svojedobno formulisao ovako: smirujuća švajcarizacija Savezne Republike Njemačke.
S time je gotovo. Merkel mora reći šta i kako dalje. Više od milion izbjeglica u samo nekoliko mjeseci ne može se tretirati kao sporedna tačka na političkom dnevnom redu. Ima li ona ikakav plan? Ako nema, onda je sve moguće - od ostavke do prijevremenih izbora. Pri tome je ona već odavno donijela odluku da će se kandidovati i na izborima 2017. godine. Ali to je bilo prije "kulture dobrodošlice".