Jugoslavija je mrtva - Živjela Jugosfera

Proteklog vikenda je na njemačkoj televiziji „Feniks“ prikazan film autorke Tonje Pelic „Jugoslavija je mrtva – živjela Jugosfera“. Film je emitovan u sklopu serije emisija „Moje inostranstvo“, snimljenih u produkciji javnog servisa ZDF.

Autorka Tonja Pelic je za naslov 45-ominutnog filma posudila rečenicu iliti tezu britanskog novinara Tima Džude „Jugoslavija je mrtva – živjela Jugosfera“. Odlično napravljen film koji njemačkim gledaocima, koje uopšte zanima balkanski galimatijas, vrlo pitko objašnjava ono što je građanima državica nastalih na prostoru bivše Jugoslavije, do dana današnjeg nejasno. Izgleda kao da je nepobitna činjenica da će morati da nastave takozvani suživot bila jasna svima, osim ratom opterećenim i zakrvljenim žiteljima raspadnute Jugoslavije.

505 sa crtom

Tonja Pelic, u razgovoru sa našom saradnicom Danijelom Vranković, kaže da je odavno jasno da privredni aspekti zbližavaju nove zemlje. „Postoje pojedini proizvodi, poput ’Vegete’ iz Hrvatske koju i srpske domaćice rado koriste, tako da su je u ratnom periodu švercovale preko Mađarske. Već duže postoji tržište koje se koristi za prodaju pića, slatkiša, koje mnogi građani bivše Jugoslavije poznaju iz detinjstva.“

Dakle, opet ćemo o „Vegeti“, bombonama „505 sa crtom“, pjesmama bivše YU, o Titu, Gorenju… Djeluje naivno, mada se takvom ne može nazvati emocija kojom učesnici filma govore o onome što im nedostaje ili o čuđenju nad činjenicom što na putu vozom od Beograda do Sarajeva čak četiri puta moraju da pokazuju pasoš. Jugosfera podrazumijeva paralelno društvo i formiranje novih odnosa na privredno-kulturološko-intelektualnom nivou. To podrazumijeva i da o jugonostalgiji koju osjećaju, govore i mladi Hrvati, Srbi ili Bosanci (ili oni koji su sve to zajedno), a nisu bili ni rođeni u trenutku kada se čuvena Juga raspadala.

Rediteljka filma je snimala ljude koji govore o privredi kao o „cementu za novo jedinstvo“ i čežnji za onim što je bilo. Gledaocima ostaje da se pitaju da li upravo i samo zbog te iste nostalgije ustaje publika u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu na početku predstave „Rođeni u YU“, kada salom odjekuje himna SFRJ. Jedan učesnik filma kaže da je Josip Broz omiljeniji nego ikada prije, i to na svim prostorima raspadnute zemlje.

Svi u „Velikom bratu“

Kadrovi filma dokazuju da „nova povezanost“ jača iz dana u dan, bar kada je riječ o onima koji govore istim jezikom. Autori to dokazuju na planu sporta, privredne saradnje, kulture, čežnje, rodbinskih veza, sjećanja, kulturnih potreba, svakodnevice… Čak i na osnovu „Velikog brata“ u kome su se, kao što svi znaju, voljeli jedan Srbin i jedna Hrvatica. A zavoljeli su se nakon što im je zabranjeno da govore o politici. Rediteljka kaže: „’Veliki brat’ je emisija srpske TV u kojoj su okupljeni učesnici iz svih nekadašnjih jugoslovenskih republika. Njihovo zajedništvo je obilježeno važnim pravilom – zabranom pričanja o politici.“

Autori filma su očito dobro upoznali aktuelnu situaciju i mentalitet „naroda i narodnosti“, te u jednom trenutku vrlo blago skreću pažnju da (odvajkada) popularna parola na Balkanu „Šta je bilo – bilo je“, možda ipak i nije uvijek najsrećnije rješenje. Autorka Petic povlači paralelu sa Njemačkom.

„I na istoku Njemačke sigurno ima ljudi koji su ’Ost-algičari’. Treba takođe imati u vidu da se situacija za mnoge na prostorima bivše Jugoslavije drastično pogoršala. Zemlje nasljednice spadaju u najsiromašnije na Balkanu. Možda zato postoji čežnja za starim, dobrim vremenima kada je u socijalizmu bilo bolje.“

Na kraju filma gledaoci zaista imaju utisak da su neke stvari shvatili. Ipak, nema malo razloga za bojazan da će „poneki“ građani Beograda, Zagreba ili Sarajeva i opet naći razloga da ne zamješaju „cement za mostove koji ih neminovno povezuju“.

Autorka: Željka Bašić-Savić

Odgovorni urednik: Svetozar Savić