Kabul – bezbjednost nije zagarantovana

Naš zadatak je da izvještavamo o deportovanima. Amir, Nuri, Mujtaba i Isa pričaju nam o strahu sa kojim žive u Kabulu. I upravo dok razgovaramo sa ljudima koji su vraćeni iz Njemačke, stižu užasne vesti o napadu na članove švedske humanitarne organizacije „Operation Mercy".

Šokirani smo i zgroženi. Svi napadi su stravični: Kabul, Pariz, Brisel, Nica, Berlin. Detalji još nisu jasni. Zovem naše kontakte u Kabulu da saznamo nešto više. Pratimo šta naše avganistanske kolege javljaju na društvenim mrežama.

Javljamo porodicama da smo dobro. Prijatelji i kolege zovu, šalju poruke. Mladi ljudi koji su deportovani razumiju njemački dovoljno da razumiju o čemu pričamo s ljudima kod kuće. Mujtaba i Isa nam izražavaju saučešće. Procjenjujemo situaciju sa glavnom i odgovornom urednicom, kao i sa koordinatorom za bezbjednost.

Slika postaje jasnija. U subotu uveče napadnuti su stranci. Cilj je bio stambeni kompleks u kome žive ljudi iz humanitarnih organizacija. Ubijeni su radnik obezbjeđenja Avganistanac i Njemica iz humanitarne organizacije. Finkinja iz te organizacije je oteta.

To nije prvi napad na strance u Kabulu, iako su u najčešće žrtve avganistanski civili. Od početka ove godine u Kabulu je zabilježeno najmanje sedam ozbiljnih napada u kojima je ubijeno ili ranjeno nekoliko stotina ljudi. Odgovornost za njih preuzeli su ili talibani ili tzv „Islamska država".

Prijestolnica Avganistana poslednjih dana bila je mirna. Kada smo prije nekoliko dana sletjeli, tvrđava Kabul opasana zidovima koji štite od eksplozije i barijerama od bodljikave žice, djelovala je dovoljno miroljubivo. Ljudi s kojima smo razgovarali bili su otvoreni i prijateljski raspoloženi. Ali taj mir je varljiv, a dokaz za to nije samo ovaj posljednji napad.

Terorizam je svakodnevica

Bezbjednost u Kabulu ne može se garantovati. Mjesto koje je danas mirno, već sutra može da postane poprište napada. Prije nego što smo ovdje došle, prihvatile smo pravila o bezbjednosti. Naš poslodavac ima veoma jasna pravila kada nekoga šalje u krizni region i mi se toga pridržavamo. Osluškujemo i šta nam govori naš instinkt. Više od toga se ne može.

Sve s kojima smo razgovarale pitamo šta misle o tome što Sjedinjene Američke Države i njeni NATO-saveznici namjeravaju da ponovo pošalju više vojnika u Avganistan.

„Šta će to donijeti ako se ništa drugo ne promjeni?" „Najvažnije je da se mi Avganistanci držimo zajedno i da naša vlada konačno počne da upravlja, a ne da se raspravlja." „Čemu strani vojnici ako im nije dozvoljeno da se bore?" „NATO nije uspio. Trebalo bi da nam pošalju snage UN." „Ono što želimo od međunarodne zajednice jeste prije svega bezbjednost, a tek onda obrazovanje."

Odgovori su različiti, ali niko od građana s kojim smo razgovarale – bez obzira na to da li su muškarci ili žene – u Kabulu se ne osjeća bezbjedno. Svi oni žive s rizikom i, bez obzira na to, život mora da teče dalje. Često čujemo kako ljudi kažu: „Kada ujutru izađemo iz kuće, ne znamo da li ćemo se uveče živi u nju vratiti. Ali ne možemo da prestanemo da živimo."

Sada, poslije ovog posljednjeg, smrtonosnog napada, mi stranci, gosti u ovom gradu, nismo ništa više u opasnosti nego što smo to bili prije napada. Terorizam i nasilje dio su svakodnevice u glavnom gradu Avganistana. Tome bi trebalo dodati još i bande kriminalaca. Kidnapovanje je u Kabulu model biznisa.

Ovdje smo da kao novinari prenesemo kako izgleda svakodnevica u avganistanskoj prijestolnici. Poznajemo i Kabul i Avganistan iz više ranijih posjeta. Ova zemlja je u ratu. Nakon 16 godina, međunarodno vojno prisustvo donijelo je Avganistanu napredak i otvorilo tu zemlju ka svijetu. Ono međutim nije donijelo ni mir, niti bezbjednost.