Kad nišani ožive

Fata Muminović radi u opštinskoj administraciji holanskog grada Harderwijka. U istoj zgradi je zaposlena i njena kćerka. Ona je magistar pravnih nauka i zadužena je za obradu žalbi stanovnika ovog mirnog turističkog gradića. Sin također ima stalni posao u jednoj od filijala velike evropske firme za reparaturu autostakala.

„Tek sada osjetim da ponovo živim“, kaže Fata ne skrivajući zadovoljstvo i radost zbog svoje najveće životne pobjede. Njen život je priča o smrti, golgoti, posrtanju, stalnoj borbi i konačno - uspjehu. No, taj uspjeh je tek puko ovladavanje sopstvenom sudbinom krojenom vrtlogom i tragikom balkanskih ratova. Muminovići su pobijedili okolnosti koje su ih vukle u život pun haosa, ali su fragmenti te sudbine ostali zauvijek tu sa njima.

„Često sanjam kako jedno dijete držim u narčju, drugo tražim i ne mogu ga naći, a znam da odmah moram bježati“, skicira Fata svoje noćne more sa kojima mora živjeti i ovdje u mirnoj i blagorodnoj holandskoj ravnici.

Talasi straha

Taj Fatin san utemeljen je na stvarnim događajima iz Srebrenice, gdje je 1993. izbjegla iz malog mjesta u Opštini Bratunac. Njen suprug Bego poginuo je u novembru 1992. Njihovom sinu je tada bilo sedam, a kćerki dvije i po godine. U Srebrenici su, kao i svi tamošnji Bošnjaci, ostali do 11. jula 1995. godine. Tada je Fata sa dvoje djece napustila sestrinu kuću u kojoj su našli utočište sa komadom bajatog hljeba u torbi.

„Put do Potočara bio je strašan. Stalno su padale granate i vidjela sam mnogo mrtvih i ranjenih. Kamioni UN-a su dovozili narod iz okolnih sela. Jedna granata pogodila je kamion... Bio je to pravi užas“, prisjeća se ona.

Fata veli da ni danas sama sebi ne vjeruje da je to preživjela. Sa djecom, dvjema sestrama i majkom spavala je na betonu uz cestu na ulazu u Potočare. Oni su bili na rubu mase ljudi koja se tu slila.

„Tu noć sa 10. na 11. juli neću nikada zaboraviti. Ta masa ljudi bila je ispred nas. Nisam vidjela šta se sve događalo, a ta huka, jeka i strašan osjećaj nadolazećih talasa straha, to je bio istinski užas“, govori Fata sjedeći na udobnoj kožnoj fotelji u foajeu hotela „Valk“ u Harderwijku dok se niz njeno zgrčeno lice slijevaju suze.

„Nebo je visoko, a zemlja tvrda“

U Holandiju je došla u decembru 1995. nakon potucanja po kolektivnom centru u Solini u Tuzli, gdje je jednu prostoriju dijelila sa još 21 osobom. Njena kćerka je stalno bila bolesna i morala joj je osigurati bolje higijenske uslove.

„Nisam znala šta da radim. Doktorica mi je napisala da kćerka, koju je stalno bolio stomak, mora napustiti kolektivni smještaj. Šta sam ja tu mogla uraditi i ko mi je tada mogao pomoći? Nebo je visoko, a zemlja tvrda“, priča.

Nekada joj je, veli, bilo gore ovdje u Holandiji nego u ratu u BiH. Nije znala jezik, nije imala s kim progovoriti, a ljude koji su pričali jezikom koji je razumjela je, usljed straha izazvanog traumom iz Srebrenice, izbjegavala. Više puta joj se, kaže, dogodilo da se suoči i sa najcrnjim pomislima.

„Mnogo puta sam klonula i nisam znala šta i kako dalje. Ali, tada bih pogledala djecu, digla glavu i krenula dalje“, nastavlja svoju priču Fata Muminović.

Demoni Balkana

Fata je 2005. sa djecom prvi put ponovo otišla u Podrinje. Cilj tog putovanja bio je obilazak suprugovog mezara i familije. Ta putovanja je uvijek potresu i ponovo vraćaju u vrijeme koje pokušava zaboraviti.

„Bila sam i u Potočarima. Kada odem dole uvijek vidim onu masu ljudi iz jula 1995. Bila sam i u Memorijalnom centru. Svaki taj nišan je ljudsko biće i kada doživiš da ti nišani odjednom ožive, to je strašno“, priča ona uz zgražavanje.

Uvijek kada ode u Srebrenicu sjeti se i trenutka kada je, dok se penjala na kamion koji je Srebreničane transportovao put Kladnja, srpski vojnik u njenog desetogodišnjeg sina uperio puščanu cijev. Tada je Fata izgubila svijest i uspjela se popeti na kamion samo zahvaljujući pomoći svoje sestre.

Demoni Balkana je sigurno nikada neće ostaviti na miru. No, ona je uspjela podići svoje dvoje djece i to je čak i danas najviše raduje i tjera dalje. Vidi se to i po tome što je Fata u trenucima dok se opraštamo nasmijana i čila. Još jednom maše kroz prozor svog auta, odlazeći ponovo u svoju mirnu holandsku svakodnevicu za koju se teško izborila.