Kafane u nekadašnjem konc-logoru u Beogradu

„Ako bi Rijeku trebalo opisati jednom jedinom anegdotom, onda najbolje: pričom o antičkim mozaicima", piše Velt am zontag; „Kada su Rimljani vladali gradom, u centru su podigli kupelj i forum sa umjetničkim mozaicima na podu – baš tamo gdje se današnjem starom gradu nalazi crkva uznesenja blažene djevice Marije sa kosim tornjem."

„Ti mozaici su već dvaput iskopavani; prvi put 60-ih godina kada je Rijeka bila dio Jugoslavije. Oduševljenje je bilo veliko, ali ne i gradski budžet; nalazište je tako ponovo zatrpano. Drugi put je Hrvatski restauratorski zavod 2009. poslije višemjesečnog rada iskopao zidove i mozaike. Uslijedile su rijeke posetilaca; mediji su izvještavali o tome. No, tada su se javile nesuglasice oko prezentacije mozaika pa su arheolozi pažljivo pokrili to mjesto i povukli se. Tako se danas mozaici nalaze – pod slojem asfalta."

Novinarka Selin Lauer dalje piše kako je Rijeka grad koji nije bogat novcem ili kapitalom, ali jeste – istorijom i kulturom. Taj grad će zajedno sa irskim Galvejem od februara 2020. godinu dana biti kulturna prijestonica Evrope i to pod motom „luka različitosti". Što je „priznanje u koje ljudi u bivšem inidustrijskom gradu polažu velike nade". Ali , „kada se grad pogleda danas, sigurno je da će baš ono nedovršeno, sirovo, protivrječno, biti pravi moto „prijestoničke" godine, jer Rijeka neće moći da za samo nekoliko mjeseci dobije perfektan izgled. A u tome i jeste njena draž".

„Razgledanje je najbolje početi na korzou, riječkoj žili-kucavici; pješačka zona se proteže paralelno sa Kvarnerskim zalivom. Oko četiri i po vijeka – do kraja Prvog svjetskog rata – grad je, uz kratke prekide, pripadao carstvu Habzburgovaca. Za to vrijeme se postao najprije rival Venecije a kasnije i osma po veličini luka Evrope. U 19. vijeku su Riječani nasuli zemlju u more do oko 300 metara od tadašnje obale kako bi osvojili prostor za svoju metropolu."

„Tako su na korzou dobili još više mjesta za reprezentativne palate (...) još ljepše je što Rijeka nema samo austrijsko, već i italijansko naslijeđe, što zajedno daje jedinstvenu mješavinu – tu nisu samo kafane sa kristalnim lusterima, već i dobri italijanski restorani i naravno konobe, tipični hrvatski lokali sa spceijlitetima kao što su šurlice ili pljukanci."

U nastavku, pišući i o ljepotama koje se posmatraču otkrivaju „na drugi pogled", autorka na primjeru LGBT-zajednice objašnjava kako Rijeka važi za „najliberalniji grad u čitavoj zemlji". To što je grad samo u 20. vijeku sedam puta pripadao nekoj drugoj državi ili bio okupiran, svi ti prelomi su se urezali u grad. Tako je, na primjer, „tunel koji je početkom Drugog svjetskog rata prokopala vojska (...) danas turistička atrakcija", piše, uz mnoge druge opise očiglednih i skrivenih ljepota Rijeke, Selin Lauer za Velt am zontag.

Obdanište i kafane u nekadašnjem koncentracionom logoru

A Andrej Ivanji je u Tagescajtungu objavio tekst o Sporu oko zemljišta na kojem se nalazio koncentracioni logor Staro sajmište u Beogradu. Tu je, naime, „mjesto gdje se djeca osjećaju sigurno i voljeno", odnosno, privatno obdanište gdje djeca „uče kroz igru". „U zgradi u kojoj se danas nalazi obdanište, od 1941. do 1944. je bila logorska bolnica. U koncentracionom logoru je tokom godina umrlo oko 30.000 ljudi; oko 11.000 njih, pretežno Jevreja, ubijeno je."

Ivanji piše da su mnogi ogorčeni zbog toga, i citira beogradskog istoričara Dejana Ristića koji je rekao: „Možete li da zamislite obdanište u Aušvicu, Dahau ili Mathauzenu. Ne možete? Ni ja... naravno... jer to nije moguće – osim kod nas." I beogradski mediji su se pozabavili tom pričom. Tako Blic piše da je poslije disko-kluba i jednog restorana na terenu Starog sajmišta otvoreno i obdanište. A predsjednik Saveza jevrejskih opština Srbije je rekao da je u  pitanju „samo vrh ledenog brijega; tamo se nalaze i jedan fitnes-centar i kafane".

„Iako je u toku proces oko vlasništva nad objektom, njegov vlasnik ima sve potrebne papire. On ukazuje da tom zemljištu živi oko 5.000 ljudi i optužuje državu da više od sedam decenija nije regulisala stvari. Ministarstvo obrazovanja odbacuje krivicu i kaže da nije nadležno za lokacije na kojima se otvaraju privatna obdaništa, već za to da li ispunjavaju sve kriterijume."

 

Priredio: Saša Bojić