Kako je BBC postao neprijatelj DDR-a
28. maj 2020
Demokratija u kojoj nema slobode štampe i mišljenja je čista kontradiktornost. Stoga je još apsurdnije ime, koje je socijalistička diktatura u podijeljenoj Njemačkoj dala sebi 1949. godine - Njemačka Demokratska Republika (DDR).
Naravno da je medijima tada upravljala država. Kritika vlastodržaca zbog stanja u zemlji nije bila samo nepoželjna već i opasna. Ako bi neko u očima vladajuće klike zbog pogrešnih pogleda postao nepoželjan, lako je mogao da završi iza rešetaka. No, uprkos tome, mnogi istočni Nijemci su svjesno rizikovali život. A tu im je od pomoći bila British Broadcasting Corporation (BBC).
Već 4. aprila 1949. krenulo se sa emitovanjem emisije na njemačkom iz Londona. Ciljna grupa su ljudi u Sovjetskoj okupacionoj zoni, iz koje je pola godine kasnije nastao DDR. Svakodnevicu ljudi od samog početka oblikovalo je nezadovoljstvo političkom i ekonomskom situacijom. A ako ste željeli da iskalite svoj bijes, onda je BBC bio prava adresa za to. Konkretno emisija „Pisma bez potpisa".
40.000 anonimnih „Pisama bez potpisa" u 25 godina
Od ove emisije nastala je istoimena izložba, koja može da se vidi do oktobra ove godine u berlinskom Muzeju komunikacija. A tamo možete čuti i glas Ostina Harisona, koji je vodio emisiju skoro 20 godina, do prestanka emitovanja 1974. „Pišite nam gdje god da ste i šta god da vam je na srcu", glasio je kredo ovog Britanca i njegovog njemačkog tima. Odjek je bio ogroman: oko 40.000 pisama je za to vrijeme stiglo preko tajne adrese u Zapadnom Berlinu u centralu BBC-ija u Londonu- radiju koji je u nacističko vrijeme prenosio poznati govor Tomasa Mana (Thomas Mann).
Klasični radio za inostranstvo na ovu tradiciju nadovezuje „Pisma bez potpisa". Samo što u ovom slučaju nema riječ svjetski poznati pisac, već nepoznati građani DDR-a koji na papir stavljaju svoje želje i nade. Potom bi pisma u studiju BBC bila snimana i emitovana svakog petka uveče u 20 sati i 15 minuta. Nakon podizanja Berlinskog zida 1961. jedna žena je napisala kako su ljudi na istoku Njemačke time „veoma obeshrabreni".
Nakon izgradnje Zida piše „zazidana"
Ona optužuje predsjednika sovjetske vlade, Nikitu Hruščova zbog njegovog omalovažavajućeg opisa betonske granice, koja će, kako je rekao, donijeti „ljudima nešto neprijatnosti". Anonimna autorka ovog pisma, koja za sebe kaže da je „zazidana", pominje i tadašnjeg gradonačelnika Berlina, a kasnijeg kancelara Vilija Branta (Willy Brandt). Kako bi bilo dobro da je on mogao lično Hruščovu da govori o „nečuvenoj patnji njegovih zemljaka", napisala je ova nepoznata žena za BBC.
Pročitajte još: Njemačko ujedinjenje - zadatak sljedeće generacije
Želja za slobodom je svih tih godina igrala ogromnu ulogu u pismima iz svih dijelova DDR. Nakon što su decenijama bila zaboravljena ponovo su pronađena, za šta treba zahvaliti autorki i prevoditeljici Suzane Šedlih. Kada je prije nekoliko godina pregledala arhive BBC, pronašla je originale i 2017. objavila knjigu „Pisma bez potpisa. Emisija BBC izazov za DDR." Iz toga je sada proizašla multimedijalna izložba.
Štazi otkriva i hapsi učenika
U protagoniste spada i Karl-Hajnc Borhart (Karl-Heinz Borhart) rođen 1952. u Grajfsvaldu u Pomeraniji. Krajem 1960-ih on šalje svoje prvo pismo u London. U jednom od pisama napominje da je još uvijek školarac i da možda zbog toga „još uvijek ne može da sve sagleda na pravi način". Ali, napominje da ga interesuje, kako je ova država mogla tako dugo da opstane. „Jer, kada razgovarate s ljudima, teško da bilo koga možete da pronađete ko je oduševljen ovakvom državom." On je ovu činjenicu mogao da objasni samo kao posljedicu „straha od pojedinih građana".
Ovaj tinejdžer je za svoja razmišljanja i hrabrost platio visoku cijenu. 1970. mu je u trag ušao Štazi (Ministarstvo za državnu bezbjednost DDR-a odnosno Tajna policija DDR-a). Na teret mu je stavljeno da je „održavao veze sa državnim neprijateljima" i „huškao protiv države". Kazna: dvije godine zatvora, a jedan dio uslovno. Karl-Hajnc Borhart se ni 50 godina kasnije ne vidi kao žrtva propagandnog rata, jer: „Ja sam imao šansu da širim svoje stavove."
Pohvala za DDR
Suzane Šedlih (Susanne Schädlich) je otkrila tokom svog istraživanja različite stvari. Na primjer, zapetljane tekstove na lošem njemačkom koji hvale socijalistički režim. Među pošiljaocima su svi društveni slojevi: radnici, studenti, djeca, mladi, nastavnici, seljaci, visoko obrazovani svijet. „I ova pisma su dolazila iz svih krajeva DDR-a."
Za autorku Šedlih je neupitno da se BBC emisijom „Pisma bez potpisa" ciljano ustremio protiv DDR-a. Ali, emisiju ipak ne smatra čistom propagandom, jer je bila „veoma odmjerena". Tome u prilog ide da je Ostin Harison u emisiji čitao i pisma u kojima je kritikovana britanska politika ili američki rat u Vijetnamu. Kraj emitovanja emisije je usko povezan sa politikom popuštanja napetosti između Istoka i Zapada, koju je Vili Brant vodio početkom 1970-ih. Ona je završila prijemom obje Njemačke u Ujedinjene nacije 1973. godine. A to je bilo „kvazi priznanje" DDR-u, kazala je Suzane Šedlih. To je na neki način bilo i cementiranje podjele između dvije Njemačke. BBC naredne godine prestaje sa emitovanjem „Pisama bez potpisa", nakon skoro 25 godina.
1.000 udaraca bičem zbog mišljenja
Da je onda bilo interneta, ovakva jedna emisija teško da bi mogla i da se zamisli. No, uprkos svim razlikama, Suzane Šedlih današnje društvene mreže i njihovu funkciju poredi sa tadašnjim analognim radijom. „Mogu da se razmjenjuju ideje, posebno u režimima koji nisu toliko slobodni." I mogu da se uspostave mreže za organizaciju političkog otpora.
Da je ova priča aktuelna i danas potvrđuju i imena koja su sada aktuelna a pominju se na izložbi, poput njemačko-turskog novinara Denisa Jučela, pakistanske dobitnice Nobelove nagrade za mir Malale Jusafazi ili saudijskog blogera Raifa Badavija. Njegova je rečenica: „1.000 udraca bičem zbog toga što sam rekao šta mislim." A Suzane Šedlih kaže: „Težnja za slobodom je naravno uvijek prisutna - nekad na radiju, danas u internetu". Nekad anonimno, a nekad potpuno otvoreno.