Kako je svijet podijeljen prije 90 godina?

"Ne zavaravamo se oko razmjera našeg poraza i stepena naše nemoći. Poznat nam je zamah mržnje protiv nas. Od nas se zahtijeva da prihvatimo da smo jedini krivci za rat. Takvo priznanje bilo bi iz mojih usta laž." To su riječi tadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova Ulricha grofa von Brockdorff-Rantzau-a.

Novu podjelu Evrope su među sobom dogovorile četiri velike sile: Francuska, Velika Britanija, Italija i SAD. Kod pregovora oko kompliciranih geografskih pitanja velike su karte bile raširene po podu. Pregovarači su pri tome po njima puzali na koljenima. Za Saveznike je od početka bilo jasno: Njemačka i njene saveznice - Austrija, Mađarska, Bugarska i Turska nose svu odgovornost za pokretanje rata. Versajski je mirovni sporazum u Njemačkoj bio primljen kao nepravedan i odbile su ga gotovo sve političke snage.

Potraživanja Saveznika bila su ogromna, ali ni u kojem slučaju blaža ili manja od onog što bi Njemačka, u slučaju da je ona pobijedila, zahtijevala od poraženih. Carska je vojska reducirana na 100.000 vojnika. Njemačka je Francuskoj morala prepustiti pokrajine Alsace (njem. Elsass) i Lorraine (njem. Lothringen), a Saarland je na upravljanje prepušten Ligi naroda. Njemačka je morala pristati na pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj preko koridora izlaz na Baltičko more prema luci Gdanjsk (njem. Danzig). Njemačke kolonije i njemačka imovina u tim kolonijama pripali su najvećim dijelom Velikoj Britaniji, a zatim Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugalu, Južnoafričkoj Uniji i Australiji.

Ogromne reparacije

Ukupne ratne reparacije koje je njemačka morala platiti dostigle su, preračunato, današnjih 300 milijardi eura. Za britanskog premijera Lloyda Georga Njemačka je bila krava koju je trabalo izmusti i koja je istovremeno morala još isporučivati i bifteke. Zanimljiv je podatak da je Njemačka tek 1980. godine, šezdeset godina nakon stupanja na snagu Versajskog ugovora, isplatila svoje posljednje rate za dugove iz Prvog svjetkog rata.

I danas se osjećaju posljedice koje je na svijet ostavila podjela iz Versaillesa: spor Italije i Austrije oko Južnog Tirola. Ili sukob na Bliskom istoku između Izraela i Arapa, koji ne prihvaćaju Versailles i njegove granice koje su proizašle iz nove podjele Otomanskog carstva. Iz istog razdoblja potiče i ideja o pravu na samoodređenje Kurda koja se nikad nije ostvarila. A i bivše njemačke kolonije Burundi i Ruanda koje su 1919. godine predane na upravu Belgiji svoje postojanje zahvaljuju Versajskom ugovoru.

I druge su zemlje igubile teritorij, Mađarska na primjer, čiji su nacionalistički političari 199. godine, nakon pada Željeznog zavjese, dovodili u pitanje mađarske granice tvrdeći da je versajska geografska podjela s političkim promjenama u istočnoj Evropi i na Balkanu postala ništavna. Na kraju tu je i raspad bivše Jugoslavije u kojoj se razbudio snažan nacionalni osjećaj i razvila pobuna, između ostalog, i protiv poretka stvorenog nakon Prvog svjetskog rata.

Autor: Michael Marek/ Snježana Kobešćak

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić