Kako sam glumila Njemicu na Kosovu
26. decembar 2018
Poznanik iz Hrvatske jednom mi je ispričao vic o tome kako je Bog stvarao svijet, pa svima nešto zakuvao – ovima pustinje, onima uragane, trećima stravične zime – samo na Balkanu superlativ: četiri godišnja doba, planine, njive, more... I pita ga sveti Petar: „Pa dobro, Bože, što si njima dao sve?" A Bog odgovara: „E, ali da vidiš kakve ću ljude da stavim!"
Ove jeseni prešpartala sam Kosovo doslovno uzduž i poprijeko. Sve sa novosadskim tablicama na automobilu. I vazda se iščuđavala iščuđavajućim pitanjima „Ideš tako sama?", „Ideš svojim kolima?", „Spavaš po manastirima?", „Spavaš kod Srba?" Nisam se u izboru prenoćišta manastira ni sjetila, a kamoli brojala krvna zrnca ugostiteljima. I postalo mi je krajnje mučno da svakome iznova crtam iracionalnost takvih strahova i upitnih pogleda.
A onda iza Merdara druga tura bečenja, kao da je smrtni grijeh ne iskazati stav o mojoj adresi u pasošu. Neki se odmah prešaltaju na srpski da pokažu kako su OK s tim odakle sam, drugi opet praktikuju duhovitost na račun Vojvodine, a onda stižu i neprijateljski pogledi preko volana u pravcu (valjda krajnje upadljivog) „NS" – uz katkad psovanje „srpske majke", katkad presijecanje puta.
I dobro, ostalo bi sve to na nivou anegdota s terena, da se nije utopilo u široku sliku o tužnom, siromašnom društvu u kojem se u svojim nacionalizmima guše dva naroda.
Epizoda prva: Plazma
Kada je Kosovo povećalo takse na sto odsto, prva je u medijima stradala plazma. Priča mi Elona, albanska koleginica sa kojom sam bila na terenu, da su Albanci ludi za plazmom. Dabome da jesu, mislim se ja. Sestra i ja smo pojele valjda cijeli šleper do sada. Krećem na teren s pretpostavkom da je priča o bojkotu plazme teška glupost.
Al' ne lezi vraže! U supermarketima u Prištini kažu da je prodaja opala i da neće uzimati nove ture. Ispred supermarketa pravimo anketu i svi prolaznici ponavljaju istu mantru „kupujmo domaće, nećemo srpsko". Sjetim se plazma torte. Odemo u poslastičarnicu, vidim je. Pita Elona je li to od plazme, a konobar panično odmahuje glavom. Ne, ne, ne, taman posla, kakva plazma! I gazda objasni, jeste plazma torta, ali je bez plazme. Sad stavlja Sempre keks, jer „kupujemo domaće".
Odemo na sjever. I dalje pokušavam da dokučim zašto su Srbi na Kosovu više pogođeni odlukom o povećanju taksi, kad im jednako trebaju hljeb, ulje, voda, pa i plazma. U Mitrovici je još uvijek ne manjka, ali protestuju, jer će tobože vrlo brzo nestati srpskih proizvoda s polica.
Pričam s nekim momkom na ulici i pitam ga zašto su Srbi pogođeni taksama, a Albanci nisu. A on mi lijepo objasni: „Pa oni mogu da kupuju albanske proizvode, a ja ne mogu." „Zašto ti ne možeš recimo da kupiš keks Sempre umjesto plazme?" „Pa ne mogu, ne volim njih i neću ništa njihovo!"
Epizoda druga: Bijeda
A i jedni i drugi bi se, po svemu sudeći, vrlo lako prešaltali na neku njemačku ili švedsku plazmu, jer bijeda nema nacionalni identitet. Od nje se bježi pod bilo kojom zastavom. A bijede smo se tamo nagledale za cijeli život. U potrazi za pričama o Srbima na jugu i Albancima na sjeveru, nekoliko je utisaka identičnih: siromaštvo, izolacija i strah.
Po selima Pomoravlja vozale smo se tri dana. Sav bi apsurd srpsko-albanske netrpeljivosti stao u naše vijećanje da li da prvo ja probam na srpskom ili Elona na albanskom, jer kako da razaznaš krvna zrnca pukom prolazniku?
„Ne mogu ja", „Nemojte mene", „Ne bih ja", kažu jedan za drugim. U selu Bostane u kojem žive pretežno Srbi i Romi nađemo jednog pričljivijeg čovjeka. Kaže po koju o tome da nemaju od čega da žive, da bi se sutra odselili da mogu samo da ima kome da proda kuću i zemlju. „Pa eto, to da nam ispričate u kameru", kažem mu ja. „Neka, nije dobro da kažem pravu istinu, probajte dole u prodavnici."
Krenemo do prodavnice, kažu sto metara niže je bijela kuća s desne strane. Prođemo do kraja sela, u sporedne ulice – nema. Vratimo se nazad da opet pitamo. „Ma tu vam je bijela kuća odmah na ćošku, ne možete promašiti."
Ima neka bijela kuća, ali nema traga prodavnice na njoj. Pitamo neku devojčicu ispred, kaže – to je. Napukla, neokrečena, na prozorima rešetke, raspadajuća drvena vrata i brava što podsjeća na poljske toalete. Pokucam, otvaram polako, vrata škripe, a unutra u mraku tri muškarca piju rakiju, oko njih po drvenim policama šaka proizvoda. Kao da smo ušle u prastari tužni film.
„Nemojte da snimate." „Neće vam ovdje niko pričati." Već znamo te rečenice. Upute nas u jednu romsku porodicu, kod bivšeg predstavnika sela, kažu on će htjeti da priča. Vrata nedovršene kuće otvori nam njegova kćerka. Stiže i domaćin i poziva nas da uđemo. „Nemojte se izuvati, mi svejedno nemamo vode", kaže djevojčurak i hvata oca za ruku da ga povede.
Tada shvatamo da je naš domaćin slijep. Unutra, nasred oskudno namještene sobe na podu sjedi starija žena i pere sudove u vangli. Donijeli su, kažu, nešto vode u balonima. Poslušamo, popričamo, zahvalimo se, odemo. Iznad glave upitnik: da li je ovo novinarstvo ili lešinarenje?
Epizoda treća: Nisam ko sam
Za popodne već smo zakazale intervju sa ženom koja je silovana tokom rata. Imala je 14 godina. „Skinućemo tablice i reći da si ti Nijemica", predlaže Elona. Ja se složim. Nije nam prvi put da krijemo odakle sam. Razumem da je osjetljiva situacija i ne dovodim u pitanje njen prijedlog, ali žulja me. Nije lako biti kriv po rođenju.
Ona dolazi uplašena, skriva lice kosom. Elona me predstavlja kao koleginicu iz Njemačke. Namiještamo svjetlo za snimanje, objašnjavamo da se njeno lice neće vidjeti i da ćemo glas promijeniti. Sve razumije, ali ne može da pobijedi strah.
Da joj olakšam, grubo izmontiram kratak segment, samo da joj pokažem da joj se lice ne vidi, da može da nam vjeruje da nećemo otkriti njen identitet. Gleda u moj telefon s vidim olakšanjem i ponavlja „Danke, danke, danke!"
Za nju sam ja neka ljubazna Njemica koja pokušava da razumije kroz šta je prošla. Sjedi preko puta mene i u suzama priča svoju priču – o ratu, o silovanju, o odbacivanju, o paklu od života. Sjedim preko puta nje, skrivam da plačem, jer zašto bih, pobogu, plakala jedna Njemica koja ne razumije riječ albanskog? Ali razumijem da je njena muka nesrazmijerno veća i zato nisam ko sam i to je najmanje što mogu da uradim da joj ne činim situaciju težom nego što jeste.
Ali mora li tako svuda? „Ovdje ne govori srpski", kaže mi domaćin u jednom albanskom selu jasno stavljajući do znanja da nisam dobrodošla. Tablice ne skidam, ali kola parkiram dovoljno daleko da sagovornik ne vidi. Na kraju razgovora ipak ulazi komšija koji pita šta traže srpske tablice u njegovom selu. Spakujemo se brzo i odemo. „Snijeg je već počeo jako da pada, bolje da požurimo."
Epizoda četvrta: A zašto ste vi ovdje?
I sjećam se tog istog osjećaja kad su nas onomad opkolili na barikadama, dok je Vučić bio u posjeti Kosovu. Pritisak, kriva sam što sam odakle sam, a onda odem među te „od kojih sam" i opet pritisak, jer sam s mikrofonom njemačkog medija opet kriva.
Tako prođemo i sada. U smještaju na sjeveru usputni neduhoviti komentari, na protestu u Mitrovici guranje mikrofona, psovke kroz zube i svađalački ton. „Zašto protestujete", mislila sam da je uobičajeno pitanje za nekoga ko je došao na protest. „A zašto vi protestujete, zašto ste došli, šta hoćete", odgovara mladić spreman na sukob ili samo nagledan predsjednikovih okršaja s novinarima.
A pitanje je na mjestu, jer ne znamo da li protestuju zbog podizanja taksi i zašto kad su rafovi puni, a švercerske rute prohodne, ili protestuju zbog hapšenja i u odbranu onoga čije se ime ne spominje.
Ne znaju ni oni. Došli su autobusima, jer se mora. Ne mogu da eskiviraju, jer je sve po gradu zatarabljeno dok ne prođu fanfare. I onda je samo još ostalo umaći medijima i dati po koji aplauz za patetične figure u govorima zvaničnika.
Teška riječ: Suživot
Siromašno društvo u kojem se u svojim nacionalizmima guše dva naroda. Taoci sopstvenih lidera. Jedni glasni s prstom na obaraču. Drugi preplašeni – od nemaštine, zveckanja oružjem i kriminala u sopstvenim redovima.
„Recite tamo kući da ovdje ima i dobrih ljudi", kaže mi jedan Albanac na benzinskoj pumpi. „Lako bih ja s Albancima, nego šta ću onima što žive od patriotizma", priča jedan Srbin što živi južno od Ibra. Umoran od riječi normalizacija, kaže, više se plaši sunarodnika sa sjevera čija se imena ne izgovaraju, nego komšija s kojima bi živjeli kao normalan svijet da ih ne truju jeftinim propagandnim trikovima. Jer, kažu, ustaneš ujutru i misliš miran dan, a onda uključiš TV i shvatiš da je ratno stanje. Ako ga i ne vidiš oko sebe, osjećaj iz stomaka lako nadvlada razum.
Osjetila sam to i sama kad sam se vratila u grad čije mrske tablice nosim. Na pitanja o formiranju vojske, na Kosovu su ili odmahivali rukom ili odgovarali s podsmjehom. „To nije tema", govorili su lokalci s obje strane.
U vijestima kod kuće ipak su izvještavali iz minuta u minut. Te danas se donosi odluka, te izglasali su, te vojska blizu granice, te Vulin poručio da je srpska vojska spremna. Slušam i znam da je sve mizanscen, ali opet mi u stomaku kuklja neki čudni strah kao da će se svakog trenutka zapucati. Tako valjda sluđuje propaganda.