Kako shvatiti ludilo?

Njemački istražitelj za terorizam Horst Herold, koji je otkrio teroriste Frakcije Crvene Armije (RAF), o svom je radu jednom rekao: "Čovjek se mislima morao uživjeti u protivnika." Borba protiv RAF-a je bila kao "rješavanje matematičkog zadatka", kaže dugogodišnji šef Savezne kriminalističke službe. Za rješavanje matematičkog zadatka treba hladna glava.

Nije čudno da se i danas smatra da Herolda nitko nije dostigao. Uživjeti se u protivnika, to je on mogao bolje nego itko drugi. A to se pravilo može prenijeti: radilo se o teroristu, bjesomučnom ubojici ili pilotu samoui - moramo znati što se događa u glavama tih ljudi.

Germanwingsov let 4U9525

I danas, godinu dana nakon pada Germanwingsovog zrakoplova na letu 4U9525 rodbina žrtava se pita zašto su njihovi najmiliji u Airbusu A320 morali umrijeti u francuskim Alpama. Oni, istina, znaju da su putnici i posada žrtve psihički bolesnog kopilota Andreasa Lubitza. Ali, što je navelo Lubitza da visinu leta smanji s 38.000 stopa na 100 stopa i da pritom povećava brzinu leta? Da u smrt odvede 149 ljudi iz 21 zemlje?

Nakon katastrofe smo vidjeli puno slika kopilota Andreasa Lubitza. Slike dobro istreniranog mladića koji trči maraton, koji strastveno leti jedrilicama. I čitali smo da je taj mladić zbog depresija morao prekinuti školovanje, da je taj 27-godišnjak bio na psihijatrijskom liječenju, da nije uzimao propisane lijekove i da se bojao da će izgubiti vid. Čitamo da mu je liječnik propisao bolovanje. Ipak je za zrakoplovnu kompaniju bio 100 posto sposoban za rad.

Sve to znamo danas. Odvjetnik žrtava Elmar Giemulla govori o nizu pogrešaka, Lubitza naziva živom tempiranom bombom, za čiju opasnost su postojale indicije. Ali, stvarne razloge za ludilo kopilota mi ne znamo. Možda liječnici koji su ga liječili znaju nešto više. Ili možda šef Lufthanse Carsten Spohr, koji je nakon katastrofe tako obzirno komunicirao, zna cijelu priču. I tako je preuzeo odgovornost. U ovom slučaju. Ali, što je sa sljedećim slučajem?

Tanka nit

Tanka je nit koja dijeli psihičko oboljenje od ludila, idealista od fanatika ili (samo)ubojice. Tko je već dragu osobu morao posjetiti na zatvorenom odjelu psihijatrijske bolnice to dobro zna. I nikad to neće zaboraviti. Mi premalo znamo o tim mehanizmima, o bolesnim glavama i dušama zločinaca, ubojica, fanatika. Je li dobar znak da se trenutno psihijatrijske klinike i liječnici žale na nedostatak novca i da neki pacijenti predugo traže mjesto za terapiju? Teško da je.

Mi premalo znamo o ludilu. A dok se to ne promijeni, nakon ubojstava će ostajati stravični osjećaj bespomoćnosti i nemogućnosti poimanja. Ili bespomoćnosti onih koji su odgovorni. Osjećaj koji nikad ne smije pobijediti.