Kakve ljude Bog uopšte voli?

Možda je korisnije, da se ne razmišlja o svakoj religiji posebno, nego uopšteno o humoru u religijama. Zbog čega je humor važan za religije? Valter Rotšild, glavni rabin Šlezvig-Holštajna kaže:

„Za ateiste je čitava religija kao neki vic. Za vjernike su neki segmenti religije smješni. Vjerujem da su vjernici, koji religiju uopšte ne vezuju za humor često fundamentalisti i fanatici, a to je opasno.“

I budistkinja Silvija Vecel smatra da je humor dobro sredstvo protiv fundamentalizma. Ona dalje naglašava:

„Nije riječ o smijanju, nego o oslobađanju kroz smijeh. Naravno, indirektno je smijeh važan za religiju. Budistički monasi znaju već od davnina da smijeh stvara distancu, čime se povećava sposobnost opažanja.“

Humor je posebna dimenzija

Humor je zaista neka vrsta štita od prevelike bliskosti sa sagovornicima. I ljudi moraju prvo o nečemu da razmisle, da bi se tome eventualno smijali. Ali, da li je uloga humora još važnija? Da li je neka religija bez humora oskrnavljena? Da li humor možda na sličan način kao i molitve pomaže vjernicima?

„Humor nije primjesa vjere, nego jedna posebna dimenzija. Uloga humora u religiji je da vjernicima olakša prihvatanje ljudskih slabosti i nepravde,“ kaže Uve Svarat, profesor na teološkom fakultetu za baptiste. Martin Knehtges, referent katoličke akademije u Berlinu, je nešto drugačijeg mišljenja.

„Simpatična mi je tvrdnja, da samo duhoviti ljudi mogu da budu pravi vjernici. Ukoliko sam ja, kao vjernik u stanju da se našalim na račun vjerskih dogmi i rituala, time ne slabim svoju vezu sa Bogom. Nije mi poznat nijedan vic, ironična ili cinična primjedba koja ismijava povezanost ljudi sa Bogom.“

Ne treba se stidjeti različitosti

Smisao za humor je osobina kojom se liberalniji vjernici distanciraju od fundamentalista. Humor je nedefinisan i apstraktan – tu nema jasnih pravila za tok misli i riječi. Alevita Ahmed Tana smatra da je božja služba usko povezana sa humorom u religiji.

„Postoje ljudi koji su vrlo vrijedni i pametni, ali su oni često i dosadni. Oni su možda savršeni, ali ih mnogi ljudi doživljavaju kao neprijatne i nedruštvene ličnosti. Takvo razmišljanje je prenosivo i na Boga. Kakve ljude Bog uopšte želi? Ljude, koji se stalno mole i uvijek ispravno postupaju, ili ljude sa greškama i manama koji su prijatni za svoju okolinu? Hoću time da kažem, da su ljudi različiti i da toga ne bi trebalo da se stide.“

Može se zaključiti, da vjernici koji nemaju humora u svom vjerovanju time pokušavaju da sakriju slabost sopstvene vjere. Humor je na neki način gubitak kontrole. Onaj ko se smije, gubi na momenat kontrolu nad sopstvenim tijelom. Mnogi vjernici nemaju hrabrosti da tako nešto prihvate kada je religija u pitanju.