Ko je kriv? Niko, poplave su sila prirode

Odviše je ljudski tražiti krivce poslije ovako razorne prirodne katastrofe. Ali to ne pomaže nikome, ponajmanje žrtvama, porodicama stradalih i onima čije je egzistencije u nekoliko minuta odnijela nepojamna vodena bujica.

Pametovanje ide na živce. Baš kao što Njemačka poslije izgubljene fudbalske utakmice ima osamdeset miliona trenera, sada su izgleda svi postali stručnjaci za prevenciju katastrofa.

- pročitajte još: Vlada je bila precizno upozorena na predstojeću opasnost

A ima ih i preko granice. Britanska hidrološkinja Hana Klouk je u listu Sandej tajms i razgovoru za njemački javni servis ZDF rekla da upozorenja evropskog sistema za uzbunu zbog poplava EFAS nisu blagovremeno stigla do ljudi u Njemačkoj. To je nazvala "monumentalnim sistemskim propustom".

Mihael Tojrer, zamjenik poslaničkog kluba njemačkih Liberala, uhvatio se tog argumenta i dodao da savezni ministar unutrašnjih poslova "direktno snosi ličnu odgovornost". To dobro zvuči usred izborne kampanje. Glupo je samo što ta tvrdnja nema veze sa istinom.

Recimo, javni servis WDR 5 je još prošlog utorka u osam ujutru, dakle više od 24 sata prije početka nepogoda, objavio:

"Njemačka meteorološka služba upozorava na jaku oluju sa snažnim, ponegdje i ekstremnim padavinama", a potom su upozorili na "dugu olujnu kišu sa potencijalom da postane vremenska nepogoda. Ponegdje se mora računati sa gradom i poplavama."

Ko je pratio vremensku prognozu mogao je, dakle, da sluti šta dolazi. Ko je pratio radar za pljuskove, ili makar pogledao kroz prozor, znao je.

Ali, ekstremno brze bujične poplave u selima poput Šulda na reci Ar niko nije mogao da predvidi niti da se za njih pripremi. Naprosto, postoje neuračunljive sile prirode čiju razornu moć ne možemo predvidjeti ni inženjerskom vještinom ni uz svu dostupnu tehniku. To ne može ni EFAS.

Sistemi za rano upozoravanje mogu da nas pripreme na relativno sporo penjanje nivoa rijeka, ali ne na to da potoci začas postaju bujice. Naša vjekovna iskustva sa poplavama su mjerilo za zaštitu od njih i za pravila o tome gdje uopšte smiju da se grade objekti.

U Šuldu su međutim zbrisane stoljećima stare skeletne kuće (Fachwerkhaus), koje su preživjele brojne poplave. Voda je odnijela mostove koji su posljednjih decenija dizani i obnavljani uz poštovanje svog inženjerskog znanja i znanja o poplavama.

U slučaju rijeke Ar čak suštinu promašuje i tvrdnja da su mijenjanje toka rijeke i kanalizacija odgovorni za katastrofu. Jer, Ar je rijeka koja ogromnim dijelom slijedi prirodni tok.

U Erftštatu nadomak Kelna je nabujala rijeka poplavila kop šljunkare koji se onda toliko nakvasio da je doslovno progutao dio jednog naselja. U oblasti koju je ljudska ruka toliko puta prekopala tokom milenijuma, u rajnskom basenu mrkog uglja, moglo bi da nas čeka još ovakvih smrtonosnih iznenađenja.

Kritike pljušte i zbog okasnjelih i protivrječnih uputstava koja su građanima stizala putem specijalnih aplikacija poput KATWARN i NINA. Navodno su ta uputstva uljuljkala ljude da ostanu kod kuće, ili je prostor za evakuaciju bio premali. Uz to su aplikacije zakazale kad je nestalo struje.

Ali, aplikacija ne može znati koja će kuća iduća da padne pod poplavom. Možda nadležni mogu nešto da nauče i poboljšaju aplikacije. No, najvažniji nauk za sve nas je da se u slučaju nepogoda ne oslanjamo samo na lijepe digitalne igračke, već da koristimo sva čula.

Ponekad nije dobro odreći se dokazane analogne tehnike, kao što je fiksna telefonija koja bi mogla da radi i bez struje.

Nakon obnove će mještani duž Ara sigurno dobiti znatno bolji sistem za rano upozoravanje. No, iduće nevrijeme će možda pogoditi sasvim drugu rijeku i drugo selo, možda u Tirinškoj šumi, u Harcu ili podnožju Alpa, a tamo neće biti tako pripremljeni. Gdje će udariti? To se ne zna, to je priroda nepogoda.

Gorka istina je da postoje prirodne sile koje su jače od nas ljudi i mogu da udare tako neočekivano i brzo da nema sistema koji nas mogu obavestiti na vrijeme.

Ostaje nam da pri planiranju gradnje i arhitektonskim poduhvatima učimo iz iskustva, da gradimo bolje i sigurnije, i da se nadamo da idući put neće biti ovako strašno. I moramo da prihvatimo da ne možemo za svaki problem da nađemo krivca.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu