Ko može usvojiti djecu iz BiH?

U BiH, ali i van ove države, nije mali broj bračnih parova i pojedinaca koji žele usvojiti dijete.

Razgovarali smo sa jednom građankom koja je iz humanih razloga željela usvojiti i drugo djete bez roditeljskog staranja. Ona kaže: “Razlog za usvajanje drugog djeteta bila je moja želja da imam još jedno dijete. Prvo sam otišla u Dom Bjelave i tu sam razgovarala sa direktorom Amirom Zelićem. Rekao mi je da je usvajanje djece težak put, pošto ja dolazim iz inostranstva, zato da se djeca ne bi odvajala od matice države. Kako već imam jedno dijete, rekao mi je da prednost imaju roditelji bez djece. Nakon toga sam otišla u Centar za socijalni rad i tamo mi je rečeno da je u zadnje tri godine dato samo jedno dijete na usvajanje u inostranstvo i to dijete iz braka gdje se radi o rasnim razlikama, a inače put za usvajanje djece je veoma težak.”

Odgovor na pitanje ko, prema zakonu BiH, može usvojiti dijete bez roditeljskog staranja, potražili smo u Centru za socijalni rad Kantona Sarajevo. Razgovarali smo sa direktoricom Centra Mirsadom Poturković. “Prema odredbama porodičnog zakona djecu mogu usvojiti državljani BiH, osobe koje uz uvjerenje o državljanstvu prilože i vjenčani list, izvodi iz matične knjige rođenih, dokaz iz suda da im nisu oduzeta ljudska prava, dokaz da im nije oduzeta poslovna sposobnost, da se protiv njih ne vodi krivični postupak, dokaz o motivaciji i ljekarske nalaze” kaže Mirsada Poturković.

Državljani BiH imaju prioritet

Dijete mogu usvojiti i strani državljani “ali pod uvijetom da nijedan od bračnih parova državljana BiH ne želi usvojiti određeno dijete”, kaže gospođa Poturković i dodaje da Kantonalni Centar za socijalni rad trenutno ima 120 evidentiranih bračnih parova koji su podnijeli zahtjev za usvajanje. “Najveći broj bračnih parova koji su podnijeli zahtjev za usvajanje je sa područja BiH i stranih državljana odnosno državljana BiH koji su u braku sa stranim državljanima ili bračni parovi strani državljani. Prioritet za sve centre za socijalni rad iz BiH su državljani BiH, a ako nema zaniteresiranih u BiH, i na kraju osobe državljani BiH koji žive u inostranstvu i strani državljani” ističe Poturković.

Zašto su, na začelju prioriteta, državljani BiH koji žive u stranim zemljama i stranci? “Zato što je postupak usvajanja nešto što pretpostavlja adaptacioni period u trajanju od šest mjeseci. Taj period se odvija na području Kantona Sarajevo i pod patronatom stručnog tima Centra za socijalni rad” kaže direktorica Centra za socijalni rad Kantona Sarajevo Mirsada Poturković.

Kada bračni par ili pojedinci žele usvojiti djete bez roditeljskog staranja, do prvog susreta dolazi u ustanovi u kojoj dijete boravi. Jedna od tih ustanova je i dječiji Dom Bjelave u Sarajevu. Direktor doma Amir Zelić nam je ispričao kako djecu, iako rijetko, usvajaju i stranci. “Djecu koju iz nekog razloga ne žele državljani BiH, obično usvajaju strani državljani. Imao sam jedan slučaj kada su Nijemci usvojili dijete koje državljani BiH nisu htjeli usvojiti zbog boje kože. I sada imamo aplikacije njemačkih građana i oni su na dobrom putu da usvoje djecu” ističe direktor Zelić.

Porodica je nezamjenjiva

U više navrata direktor Zelić je prisustvovao prvim susretima djece i njihovih budućih roditelja. “To su jako lijepi trenuci jer mi, ma koliko se vezali za djecu, želimo im dobro znajući da idu na bolje mjesto jer je porodica nezamjenjiv oblik zaštite, odnosno odgoja djece. Vidimo da je i bračni par presretan” tvrdi Zelić.

Razgovarali smo i sa ženom koja je iskoristila porodični zakon BiH kako bi usvojila dijete bez roditeljskog staranja. Svoj identitet ne želi otkriti. “Usvojila sam djevojčicu koja je u trenutku usvajanja imala pet godina i koja je od svog rođenja bila u dječijem Domu Bjelave. Ona je u meni pobudila najdublje emocije, najljepša osjećanja i smatram da moj život tek sada, nakon usvojenja, ima smisla.”

Put do usvajanja nije bio lak. Procedura se mora poštovati. “Htjela sam usvojiti dijete bez obzira na starost ili spol, nacionalnost ili vjersku pripadnost i kako ničim nisam uvjetovala, mislim da sam jedna od rijetkih osoba koja nije dugo čekala. Prošla sam razne testove, a jedan je imao 210 pitanja. Bila sam na mnogo pregleda i sretala sam vrlo susretljive ljude od bolnica, preko centra za socijalni rad pa do državne službe.”

Bilo je i problema koje naša sagovornica nije očekivala. “Najneprijatnije iskustvo sam imala sa jednim psihologom koji je trebalo da procjeni koliko sam ja emotivno stabilna osoba i koliko sam spremna prihvatiti novo mlado biće. Taj čovjek je bio tako arogantan prema meni, protiv moje odluke. Čak me i vrijeđao govoreći ‘vi ste feministkinja i sad želite na kraju da imate i dijete, da upotpunite sliku poslovne žene’ i vjerujte da je taj trenutak bio toliko težak za mene da sam poslije na nekim pregledima imala problema sa doktorima jer sam dobila visok tlak, to je mene užasno uznemirilo. Bila sam uplašena da neću dobiti od njega pozitivno mišljenje, odnosno ljekarsko uvjerenje na osnovu kojeg se dobiva odobrenje za usvajanje djeteta.”

Prvi susret majke i kćerke

Naša se sagovornica se prisjetila prvog susreta sa svojom djevojčicom. “Samo sam znala da ima pet godina i da je djevojčica. Nisam znala ni kako izgleda ni kako se zove, ni kakve su joj oči... Nisam znala šta treba da ponesem. Taj prvi susret je za mene bio jako upečatljiv zato što se moja kćerka jako uplašila. Ona zapravo nije znala šta se događa, i mislim da sam se ja još više uplašila. Htjela sam da me u tom trenutku prihvati i znala sam da je taj trenutak presudan za sve ono što će se poslije događati. Mislim da su se njen strah i moj strah tad prepoznali i da je od tog trenutka ona zapravo postala moja kćerka. Kada sam je drugi put vidjela, ona me pitala; ‘Jesi ti moja mama?’ Nisam smjela odgovoriti ni da ni ne jer nisam znala kako će se sve to okončati. Onda sam joj rekla da bih voljela biti njena mama na šta je ona meni odgovorila; ‘znam ja da si ti moja mama, rekao je meni Marković’. Tek mjesec dana nakon toga sam saznala da je Marković dječak njenih godina kojem je ona prepričavala prvi susret sa mnom govoreći kako joj je jedna teta dala čokoladu, a on joj je rekao ‘to nije teta, to je tvoja mama’. I ja sam od tog trenutka zaista postala njena mama i drugačije me nikad nije oslovljavala. Ona je postala moja kćerka.”

Prema podacima nadležnih službi, u BiH ima više evidentiranih potencijalnih usvojitelja, državljana BiH, koji žive u Bosni i Hercegovini, nego djece koja ispunjavaju zakonom propisane uslove za usvajanje. Prema zakonu, centri za socijalni rad u BiH dužni su prvenstveno udovoljavati njihovim zahtjevima, potom zahtjevima državljana BiH koji žive van matične zemlje i na kraju, strancima.