Kolektivni centri za izbjeglice u BiH još nisu prošlost

Kolektivni centri u BiH ni 18 godina iza rata nisu prošlost. Nema ni pouzdanih podataka koliko ih još ima i koliko izbjeglica u njima živi. “Podaci u evidencijama razlikuju se od onih na terenu što smo najbolje vidjeli radeći monitoring”, kaže za Deutsche Welle Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza udruženja izbjeglica i raseljenih lica u BiH (SIRL BiH).

“Velike analize su rađene i zatvaranje kolektivnih centara je najavljeno prije pet godina ali nažalost još uvijek čekamo realizaciju te rečenice. Prilikom našeg monitoringa na terenu smo nailazili na ljude u kolektivnim smještajima koji po zakonu se ne mogu tako nazvati ali ljudi u njima žive u veoma teškim uslovima i to se radi o broju od par hiljada ljudi koji uglavnom prije rata nisu imali imovine i došli su u te nekakve inprovizovane uslove da žive ali vrlo, vrlo loše žive”, kaže Zukićeva.

"Srušeno je sve"

Od osam zvaničnih kolketivnih centara u RS u Zvorniku su dva. U dvije trošne, drvene barake svaka porodica ima po jednu sobicu. U njoj se spava, kuha i jede. WC i kupatilo na kraju je hodnika zajedničko. Milojka Ćosić, njen muž i unuk žive u jednoj od tih soba. Pitamo za njenu imovinu u Ribarićima kod Ilijaša.

“Srušeno je sve. Nema ništa od toga. Niti ko ovdje šta daje niti dole ko šta pravi. Tako živimo. Kako moramo i kako možemo, bolesni smo stari. Živimo od ono malo penzije koju dobijemo”, kaže Milojka.

Upitan povratak

“Ja se ne bih ni vratila, pravo da ti kažem. Ja sam rekla da se neću vraćati jer niko se ni od komšija mojih nije vratio. Struja je počupana,voda je otišla, nema ništa, putevi su zarasli,… što se tiče toga stvarno ne bih, ali eto ovdje su bili nešto obećali. Dolazili su stranci, dolazili su i naši, kao da će biti nešta, ‘oće li neće li ko zna?”, kaže Milojka.

Ostavljeni i zaboravljeni

Srpko Milošević je iz Živinica. On kaže da ovdje žive ostavljeni i od svih zaboravljeni ljudi. “Vjeruj ti meni da niko neće ovdje da dođe da obiđe ove ljude, da pita kako ste, ljudi su ovdje godinama, ljudi su bolesni. Imaš budala koji ovdje stanuju uništavaju, vrište, lupaju, piju. Niko ni iz MUP-a ni iz Socijalnog da obiđe da pita ljudi šta se dešava ov'di”, kaže Srpko.

U drugoj baraci živi brojna porodica Gordane Mačak iz sela Rožanj na Majevici. “Nedostaje mi bašta, njiva. Za mene nije stan. Ali, tamo se nemam gdje vratiti”, kaže Gordana.

“Ovdje živim sa moje sedmoro djece. Da vam kažem otvoreno, borimo se nekako, moramo. Da mi je neku kuću da otkupe, samo jedno mi dijete radi. Ja nisam za stana, moraš nešto nabaviti pred kućom da imaš (misli na stoku o.p autora). Ovako otiđi sa 10 KM u prodavnicu, šta'š uzeti?”, kaže Gordana.

U kolektivnim centrima su najugroženiji

U BiH po podacima SIRL BiH ima još oko 145. 000 stambenih jedinica koje nisu obnovljene. Kada će na problem izbjeglih i raseljenih biti stavljena tačka, ne zna ni Mirhunisa Zukić.

Prema onome što smo uspijeli do sada saznati je da se donatorska konferencija u naredne tri godine će se baviti sa 5.400 porodica socijalno ugrođenih, ona obuhvata dakle sve te najlošije statuse ljudi u kojima se nalaze.

Autor: Marinko Sekulić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić