Koliko se poštuju dječija prava?
20. novembar 2019
Djeca jurcaju iz jednog u drugi ćošak poput kugli na bilijarskom stolu. Crveno, zeleno, plavo, ružičasto i žuto, svijetle njihove kišne kabanice pred sivom pozadinom koju čini betonski zid dvorišta osnovne škole „Gotfrid Kinkel“ u Bonu. Jedan dječak je skočio u baru, jedna djevojčica se penje merdevinama na malu drvenu kulu igrališta. Smijeh i vriska se odbijaju od zidova zgrade.
Kada je zvono označilo kraj velikog odmora, odjednom se sve smirilo. Djeca su se poređala u redove po dvoje i tako za svojim nastavnicima pošla u učionice. Nema skakanja, nema uzvika. Pruska disciplina u osnovnoj školi? „Djeca su sama sebi odredila pravila", kaže razredni starešina Karolin Hercog. „Ona su dijelom strožija od nas nastavnika". Onaj ko se okreće ili na putu u učionicu bude glasan, može da dobije opomenu od drugih đaka, i poslije tri opomene biva unijet u svesku. To je tako odlučio savjet učenika razreda 4c.
Glasanje o slatkišima
Djeca se pitaju, učestvuju u odlučivanju, sama postavljaju pravila. To je normalno u školi „Gotfrid Kinkel“. I to ovu školu razlikuje od mnogih drugih u Njemačkoj. Učenici rade kao posrednici u svađama, pišu protokole u savjetu učenika, i učestvuju u izborima za dječiji parlament.
„Mi zapravo skoro rukovodimo školom“, kaže devetogodišnji Moric. „Samo još neke odluke donose nastavnici. Prije dvije nedelje smo imali vrlo važno glasanje o slatkišima u dječijem parlamentu. Odlučili smo da samo u izuzetnim slučajevima, na rođendanima ili ekskurzijama, ili inače jednom nedjeljno, smijemo da jedemo slatkiše u školi. Ja sam glasao za to – djeci je potreban i šećer, inače zaspu.“
Roditelji ne moraju sve da znaju
U školi su djeca upoznala i svoja prava koja su od prije 30 godina ugrađena i u Konvenciju UN o dječijim pravima. U to spada i pravo na sopstveno mišljenje, koje se ostvaruje u osnovnoj školi sa njenim učeničkim savjetima i dječijim parlamentom. Za devetogodišnju Hanu najvažnije je pored toga pravo na privatnu sferu. „To je važno kada hoćeš da napišeš neku tajnu o bratovoj djevojci ili želiš da zadržiš nešto za sebe“, kaže. „Roditelji i nastavnici ne moraju da znaju sve o djeci“.
Učenicima četvrtog razreda je jasno da djeca drugdje nemaju pravo na obrazovanje niti zdravu ishranu. Devetogodišnji Leon kaže: „Ovdje je super, ali pošto kod nas ima još više dječijih prava, možda bismo mogli da ih prenesemo u druge zemlje“. Učenici Miji je posebno važno da za svako dijete ima dovoljno hrane. A Friderike iz četvrtog razreda smatra da treba učiniti sve da nijedno dijete ovog svijeta ne bude žrtva nasilja.
Svuda idila?
Koliko god situacija u ovoj osnovnoj školi bila naklonjena djeci, drugdje su dječija prava ugrožena, kao što to pokazuju najnovije brojke Saveznog zavoda za statistiku. Prošle godine je u Njemačkoj oko 50.400 djece bilo zapušteno ili su bili žrtve nasilja – deset procenata više nego godinu dana ranije. Organizacije za zaštitu djece upozoravaju da prijeti dalji pad. Na primjer, u berlinskoj četvrti Stakenu je situacija loša – mediji već govore o „socijalnom žarištu“. Naselje se sastoji uglavnom od jednoličnih solitera, svako treće dete živi u siromaštvu, što znači da njegova porodica ima manje od 60 odsto prosječnog dohotka.
U jednoj vili od pečene cigle staroj 100 godina nalazi se „Jonina kuća“, u kojoj se sastaju djeca i mladi. Ranije je tu bio jedan narodni univerzitet. Velike prostorije i prostrana bašta stvaraju kontrast sivilu ulica.
Pun stomak i pomoć
U vili sedmogodišnji prijatelji iz razreda Izra i Osama u velikoj sobi za igranje vježbaju kolut naprijed i nazad. U susjednoj sobi Svetlana Nejelskaja pomaže jednom učeniku da popuni prijavu za školsku praksu – svakodnevica u „Joninoj kući“. Djeca iz susjedstva tu 365 dana u godini mogu da dolaze da dobiju besplatan ručak ili pomoć pri pisanju domaćih zadataka. Ustanovu vodi evangelistička fondacija „Jona“.
Svetlana Nejelskaja, pedagoški rukovodilac u „Joninoj kući“, poznaje situaciju ovdašnje djece i smatra da je ugroženo prije svega pravo djece na obrazovanje. Mnoga djeca, kaže, redovno idu u školu, ali imaju teškoća u savladavanju gradiva. Razlozi za to su višeslojni. Ponekad roditelji nemaju više školsko obrazovanje ili ne govore dovoljno dobro njemački. Zato im je teško da pomažu djeci sa gradivom. Ona smatra da bi njihove šanse poboljšalo pravo na cjelodnevni boravak.
Prava, obaveze, zabrana mobilnih telefona
Bonska škola „Gotfrid Kinkel“ je jedna takva „otvorena cjelodnevna škola“. Tu djeca mogu da ostanu na ručku i o njima se staraju i u popodnevnim satima. „Djeca ovdje preuzimaju mnogo odgovornosti“, kaže nastavnik Aleksa Šmit. „Nalaze dobra rješenja“. Na primjer, kada su se prije jedne ekskurzije roditelji sporili oko toga da li djeca smiju da ponesu mobilne telefone da bi u slučaju nužde mogla da se čuju s njima. Nastavnica je pitanje proslijedila Savjetu učenika. „U roku od pet minuta, djeca su našla kompromis“. Neka posebno plašljiva djeca su smijela da ponesu mobilne telefone, ali su oni ostali isključeni.
Nastavnik se raduje tome što će dječija prava u Njemačkoj uskoro biti ugrađena u Osnovni zakon. „I radovaću se kada dječija prava konačno budu ugrađena u obavezan nastavni plan, baš kao što je to tablica množenja“. „Nijedno dijete ne treba da izađe iz osnovne škole a da ne zna svoja prava. Jer, tek kada poznajem moja prava, mogu da ih tražim.“
Djeca na vlast?
Učenici bonske osnovne škole dobro poznaju svoja prava, kaže učenica Hana. „Djeca imaju i obaveze. Dječija prava ne znače da ne moramo da pospremamo svoju sobu. Ne, imamo obaveze, moramo u školu, moramo da radimo domaće zadatke. To spada u obrazovanje“. A da djeca sasvim preuzmu školu, da se odreknemo nastavnika i odraslih? To ne bi htjeli – kažu đaci četvrtog razreda. Da na odmorima samo nadziru a da sami ne trče i skaču – to ne bi bilo primjereno djeci.