Koljoprivreda

Ima u njima nešto zbog čega na čas Sarajlija izgubi račun o vremenu, pa hoda na gumenim nogama, jer mu se sve čini da je april '92... Podsjećaju na nešto... ti štapovi s glavama na Ferhadiji... Lobanje na kolju!

Eto, malo-malo pa prosija kroz oblake konzumerizma slavna prošlost naših naroda i narodnosti sa svim svijetlim primjerima čojstva i junaštva. Što propusti škola, dočeka ulica. I to glavna. Za koju se (to je službena žvaka) ne zna ko je nadležan - opština, grad ili kanton. Kao da je demokratija igra u kojoj kilava djeca biraju puno baba...

Međutim, zašto bi iko zaista dozvolio da se srce grada okiti buvljačkom bižuterijom i boflom? Zašto bi neregistrovanim štandovima bilo dozvoljeno ono što nije registrovanim automobilima - da javno koriste kao privatno? Mora ta buvljotina imati neko simbolično značenje; možda ti kartonski i koferski štandovi simbolišu otpor agresiji, kao što korov simboliše otpor biljaka motici?

Zar je zaista nemoguće onemogućiti pirateriju u tako sofisticiranom gradu čija vlast za projekat snimanja stanja mezara-grobnih mjesta bivših gradonačelnika Sarajeva planira dati 150.000 maraka? (Tako, naime, piše na internet-stranici Grada Sarajeva, u planu budžeta za ovu i narednu godinu.)

I tako nas ovi gologlavi držači kapa odjednom vraćaju u naše vrijeme; ne liče li, svojom dostojanstvenom mirnoćom, na glavatu gospodu kojoj smo povjerili da brine o zakonima, provodeći ih i štiteći?

Probleme rješava simbioza funkcija

A ta bi se stvar s piratskom robom i divljim štandovima mogla sasvim lako legalizovati. Zašto policajci ne bi, umjesto da okreću glavu, i sami prodavali robu sumnjivog porijekla. Ako ulica umjesto za šetnju služi za prodaju, zašto policajci koji služe za javni red ne bi služili za privatnu privredu?

Umjesto da manjak novca za plate otimaju kao drumski razbojnici, mogli bi u svojim stražarama ispred konzulata i ambasada kuhati viršle i prodavati hot-dogove. Ili pržiti kikiriki i pomfrit. Ili kopirati i uvezivati studentima i đacima skupe knjige. Ili bi, nakon što parališu saobraćaj, osim delegacija po gradu mogli razvoziti i pošiljke DHL-a; sa sve naljepnicom na kacigama i motorima. A za Bajram prodavati somune, za 8. mart cvijeće, za Novu godinu eksploziv. (Od koga bi roditelji radije da im djeca kupuju petarde - od onih koji imaju dozvolu za oružje, ili od onih koji nemaju ni dozvolu za boravak?) I od koga bi, realno govoreći, slovenački turista prije kupio piratski dvd - od službenog lica iza kojeg stoji država, ili od lica koje kao da je sad izašlo iz Doma za vešanje?

Čista tržišna logika opredijelila bi švercere na veliko da za prodaju svoje robe na ulici angažuju policiju: koštala bi manje (ionako su već na ulici), a bila sigurna i od lopova i od pljenidbe. Najzad bi to bila vlast za kakvu glasamo - povezana s policijom, a ne s kriminalom, i onoliko iznad puka koliko je dugačak njegov prosjački štap.

Goveče na konju

Bušava krava

knjava

Poslanik preživa žvak.

Prije neg prne

trne

u glavi mu misao svak'.

Štreca li zvono

ono

za deset ćevapa i luk?

Dok ima cuge

i pljuge

trpiće goli puk.

Kunjaju alave

glave

(Zveče opskuri

suri)

Ničeg se ne brinu zbog.

Obrni tamo -

vamo

Mandat je svijeća pod rog.

Paušal sve bliže

Stiže,

Poslanički život je lak,

Vrh sale crne

Trne

Svaki humani znak.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić