Kompjutori izbačeni sa glasačkih mjesta

Tužbu Ustavnom sudu podnijeli su stručnjak za software (programe), fizičar Ulrich Wiesner (Ulrih Vizner) i njegov otac, politolog Joachim Wiesner (Joahim Vizner). Oni su upozorili da se biračke kompjutore lako može manipulirati. A članovi kompjutorskoga kluba „Chaos Computer Club“ to su pokazali u praksi pokazali. Zamjenom nekoliko memorijskih čipova, za što je potrebna samo jedna minuta, kompjutor ne broji glasove kako ih daju birači, nego može dati bilo koji željeni rezultat.

Manipulacija moguća puno ranije

To je opasno ne samo zbog kratkoće vremena potrebne za manipulaciju. Nego i zbog toga što je manipulaciju moguće obaviti mjesecima prije izbora. Glasnogovornica Chaos-Computer-Cluba Constanze Kurz pojašnjava da birački kompjutori često godinama stoje negdje u općinskim zgradama: „Mnogi imaju ključ od tih prostorija, bili to čistači ili netko tko radi u općini. Manipulacija se može obaviti više mjeseci, pa i godina prije izbora. Ne mora se manipulirati u vrijeme izbora, nego se to može učiniti kad čovjek hoće.“

Sigurnost jamče samo jeftini pečati

U Njemačkoj su bile dopuštene dvije vrste biračkih kompjutora: ESD 1 i ESD 2. Proizvođači su očito postavili preniske sigurnosne standarde. Lako se može doći do sklopova u kojima se onda mogu promijeniti čipovi. Prvotno je tu bila obična papirna naljepnica. Kasnije je elektronička kutija zatvorena ne osobito skupim pečatom koji se može naručiti preko interneta. Ali, to nije sve, upozorava Constanze Kurz (Konstance Kurc): „Isto vrijedi i za plombe, koje su postavljene izvana na biračkom kompjutoru – to su jeftine plombe. Znači, ako čovjek jednu razreže, da bi otvorio aparat, može postaviti novu. I ključevi su jednostavni. Oni koštaju jedan euro, može ih se naručiti i isti su za sve biračke kompjutore. Poznato je i koji je to ključ.“

Nepouzdanost strojeva

U biračkom postupku se već desetljećima koristi aparate. Dosad su to uglavnom bili mehanički strojevi. Oni su prilikom glasovanja stvarali određeni uzorak na bušenoj kartici, kako bi se kasnije brže, uz pomoć stroja moglo prebrojati glasove. Da i taj sustav može biti povezan s problemima, pokazalo se primjerice na predsjedničkim izborima u SAD-u 2000. kad su brojne kartice morale biti naknadno ručno brojane, jer se automatsko brojanje smatralo nepouzdanim.

Kod glasačkih kompjutora ne nastaje nikakav dokument na papiru, nego sve funkcionira isključivo elektronički. Tako je brojanje, istina, lako, ali je veća opasnost manipulacije.

Sigurnost uvijek skupa

Za većinu ljudi birački kompjutor nije ništa drugo nego kutija kojoj oni povjeravaju svoj glas. Što se unutra događa i broji li se njegov glas ispravno, nitko ne može znati ni provjeriti. Kompjutorski stručnjaci su protiv korištenja biračkih kompjutora, jer su kod klasičnog biranja s papirom i olovkom, manje mogućnosti manipuliranja. A ako bi se htjelo napraviti birački kompjutor, koji se ne može manipulirati, to bi bilo izuzetno skupo. „Ako bi se kod biračkog kompjutora postavilo tako visoke sigurnosne standarde, kao kod uobičajenih bankomata, onda si nijedna općina ne bi mogla priuštiti takav birački kompjutor“, kaže Constanze Kurz.

Autor: Jörg Brunsmann / Anto Janković