Konjic ima novu, staru ćupriju

Komentarišem to sa mojim saputnicima u kupeu brzog voza, studentom Adisom Omanovićem i ljekarom u penziji Dobrislavom Ćetkovićem. I dok je student Adis prilično suzdržan, ljekar Dobrislav kaže da je on svoj radni vijek završio i da ga takve brige više ne more. Pitam ga gdje je radio. „Cijeli život sam radio po bolnicama, penzionisan sam u Sarajevu, a osam mjeseci bio sam u timu Titovih ljekara na Dedinju“, kaže ovaj vitalni 74-godišnjak. „Stvarno?“ živnusmo malo Adis i ja. „Jesam, ali moram odmah reći da sam bio zadužen za visoke ličnosti u Titovoj pratnji, ne za Tita direktno.“ Ali, bilo je susreta?

„Kako da ne. Bio sam s njim više puta u lovu u Karađorđevu. Dočekivao sam delegacije na surčinskom aerodromu. Sjećam se Brežnjeva i Hruščova... Uvijek je uz Tita i njegovu pratnju bila i medicinska ekipa. Pitate je li bilo intervencija? Naravno, da je bilo. Naročito na specijalnim vojnim paradama, kada vojnici pod punom opremom, naprimjer, dugo stoje u stavu 'mirno' na suncu, ili dugo marširaju. Bilo je kolabiranja“, kaže Ćetković i nekako sjetno dodaje da je starost sama po sebi teška, iako čovjek u njegovim godinama ima već sve što mu treba za život. Čak i kuću za odmor u Podacama, na jadranskoj obali, u koju je krenuo. Dvije kćerke još studiraju, jer se, kako kaže, kasno oženio.

Kud ćeš veće bruke od starosti...

„Eto, Njegoš, koji je umro u 39-oj godini i nije doživio starost, jer 39 godina, to nije starost, opisao je to stanje bolje nego iko do sada. Ni u jednom romanu, u bilo čijoj literaturi, nisam pročitao takav opis, koji ne ostavlja nikakavu dilemu i ja često mislim o tom citatu: 'Kud ćeš više bruke od starosti, noge klonu, oči izdaju, uzbudi se mozak u tikvini, podjetinji čelo namršteno, grdne bore nagrdile lice, mutne oči utekle u glavu, smrt se grdno ispod čela smije, kako žaba ispod svoje kore'.“ Adis i ja daleko smo od tog opisa, ali ipak, dojmilo nas se recitovanje našeg saputnika. „Bar smo u tome svi jednaki. Vrijeme je apsolutno nepotkupljivo. To je možda neka vrsta pravde nakon što sve različito iskusimo u našim životima“, kažem. I ko zna dokle bismo stigli u našoj priči, da se nije odjedanput ukazala dobro poznata konjička, željeznička stanica sa iskrivljenim natpisom. Slova 'n' i 'j', samo što ne otpadnu.

Spomenik ljudskoj gluposti

Tražim glavno gradsko raskršće. Preko njega vodi put za more. Sjećam se robne kuće na tom raskršću. U blizini je hotel i most na Neretvi. Znam da se dio Konjica, preko mosta, zove Varda. Idem prema Vardačkoj džamiji, a zapravo idem za mirisom bagrema na lijevoj obali Neretve. Stojim ispred Vardačke džamije kojoj nedostaje krov i dio zida na munari. Slučajni prolaznik mi kaže: „Oštećena je u ratu. S tim oštećenjem su je konzervirali i takva će ostati kao spomenik ljudskoj gluposti.“

Pored džamije je velika kapija od rezbarenog drveta i pretpostavljam da je to ulaz u poznatu porodičnu firmu sa dugom tradicijom rezbarstva. „Mulićev rekord“ tako se zove firma osnovana daleke 1929. godine. Prvi u tom poslu bio je Ismail Mulić, a danas firmu vodi njegov unuk Sejfudin Vila sa suprugom Aminom, koja me prima u musafirhani (dnevnom boravku), dijelu njihovog muzeja. Dok pijemo sok od breskve, Amina mi priča o tradiciji drvorezbarstva, vještini koju su u konjički kraj donijeli doseljeni zemljoradnici iz Hercegovine.

„Firma nikada nije prestajala sa radom, čak ni kroz ratove. Tri puta smo se dizali iz pepela i nastavljali sa radom. Moj muž je treća generacija koja nastavlja sa ovom umjetnošću, jer to jeste umjetnost“, kaže Amina i dodaje da njihov muzej ima devet soba namještenih unikatnim rezbarenim namještajem od trešnjevog, javorovog, orahovog i nekih egzotičnih vrsta drveta. Dospjeli su na UNESCO-vu listu deset objekata bh. kulturne baštine. Dok sjedimo okružene seharama, vitrinama, stolovima i peškunima, osjećam strahopoštovanje prema čovjeku koji je u stanju da stvori takvu ljepotu, samo zato da bi ona oplemenila prostor u kojem se nalazi.

Slava konjičkog rezbarstva

Osim Mulića, slavu konjičkog rezbarstva svijetom pronosi i porodica Nikšić. „Zašto je dobro imati rezbareni namještaj, koji je prilično skup?“ pitam Aminu. „Zato što je lijep, kvalitetan i što ga mogu koristiti tri do četiri generacije. Vidite, rezbarenje je otisak duše u drvetu. Drvo je živo, ono 'radi' i tako se prema njemu treba ponašati. Svakim unošenjem ornamenata u to drvo, bilo da su geometrijski, cvijetni ili floralni, vi ostavljate pečat o vremenu i osjećaju koji ste nosili u to vrijeme. I nije to tako skupo kao što mislite. Naši kupci su i domaći ljudi i stranci“, kaže Amina i pokazuje mi fotografije koje same pričaju priču. Na njima su papinske stolice čiji se originali čuvaju u Istorijskom muzeju BiH. Kada je sveti otac Ivan Pavle II dolazio u BiH, svuda gdje je sjeo, sjeo je na stolicu koja je napravljena u „Mulićevom rekordu“. Na izlasku iz muzeja, svraćam u radionicu. Jedan od majstora rezbari velike okvire za ogledala. U firmu su upravo stigli fratri iz Livna, koji žele da naruče nešto za svoju crkvu.

Legendarni most

Ustvari, glavna konjička priča je ona o mostu. Cijeli grad je u nekoj vrsti groznice, jer nakon četiri godine, turski majstori uspjeli su da rekonstruišu staru ćupriju preko Neretve, koja je srušena posljednjeg dana Drugog svjetskog rata. Meni izgleda kao manja replika višegradske ćuprije. Dug je 80 metara i ima šest lukova. Iako radovi još nisu završeni, nestrpljivi Konjičani već prelaze preko njega, a stigli su i prvi autobusi sa turskim turistima. Za priču o mostu potreban mi je Dženan Kovačić, arhitekta koji se proteklih godina mnogo bavio urbanističkim projektima u Konjicu.

„Konjic se u pisanim dokumentima prvi put pominje 1382. godine, a postoji i legenda o tome kako je mjesto dobilo ime. Navodno je neka žena u to vrijeme bježala na konju od poplave, velikog povodnja, koji se desio u ovom kraju. Kad je došla na mjesto gdje je konj stao i kopitom počeo da kopa zemlju, odlučila je da tu ostane i sagradi novi dom. Kao i svi srednjevjekovni gradovi i Konjic je nastao prvo kao utvrda, gradina, a dolaskom Turaka, naselje se proširilo i izvan zidina“, kaže Dženan.

Priča mi kako je u jednom prijašnjem urbanističkom planu insistirao da se rekonstruiše stara kamena ćuprija, ali je prije toga trebalo napraviti i most koji će 'pokupiti' sav saobraćaj. Trebalo je 'samo' 26 godina da se oba mosta završe. „Ja mogu reći da su se moji snovi ostvarili, za dobrobit Konjica i Konjičana. Ostvarila se ključna ideja tog urbanističkog plana koji sam zagovarao“, kaže ovaj poznati konjički arhitekta. Utemeljitelj zadužbine bio je Haseći Alijaga, a most je podignut 1682. godine u vrijeme sultana Mehmeda IV. Sada su ga obnovili turski majstori, turska vlada je finansirala obnovu, a svečano će ga otvoriti premijer Republike Turske, Redžep Tajip Erdoan, najvjerovatnije 16. juna ove godine, na dan opštine Konjic.

Duga tradicija tavle

Dok sjedimo u Dženanovoj kancelariji, na polici iznad radnog stola, primjećujem brojne pehare. „A, to su moji pehari koje sam dobio na takmičenjima u tavli. Znate da je Konjic po tome poznat?“ kaže moj sagovornik. „Naravno da znam za konjičke tavlaše, ali nisam znala da ste vi šampion grada, već dva puta zaredom.“ „Mi imamo dugu tradiciju u igranju tavle, te drevne perzijske igre, koja malo podsjeća na 'Čovječe, ne ljuti se'. Bio sam inicijator da se na nivou BiH napravi Savez za tavlu i sada se takmičenja održavaju po cijeloj zemlji. Tavla je u svijetu poznata i kao bekgemon. Mi u Konjicu imamo najveći broj registrovanih tavlaša u BiH i svake godine organizujemo gradski turnir mahala i kvartova“, kaže Dženan.

Kasnije će mi pokazati osnove tavle, jer, upravo nam je stigao telefonski poziv od Darka Anđelića, koji će mi pokazati muzej u samostanu župe Sv. Ivana Krstitelja. Uz samostan je i crkva čije linije neodoljivo podsjećaju na one sarajevske Katedrale i ja uskoro doznajem da su oba zdanja napravljena prema zamisli velikog arhitekte Josipa Vancaša. Darko Anđelić je ekonomista, zaposlen u konjičkoj Opštini. Cijeli rat je proveo u svom gradu i ljubomorno čuva u sjećanju sve dane i sate koje je u njemu proživio.

Riznica ne baš često dostupna javnosti

Ulazimo u muzej, smješten u podrumu samostana. Umjetnička, numizmatička, etno- zbirka... Sve je tu. Među slikarskim djelima, zapažam prije svih, one najveće: Ivana Lackovića Croatu, Hamu Ibrulja, Ljubu Laha, Lazara Drljaču.

„Učenici su nam pomogli da kompletiramo etno-zbirku. Donosili su od svojih baba i djedova, iz svojih kuća, razne upotrebne predmete, pa tako imamo ovaj bocat za vodu, stap za mlijeko, karabit lampe, burila za vodu, nošnje i stan za tkanje. Originalna nošnja iz ovih krajeva pokazuje da su dimije nosili pripadnici svih konfesija, a da su svi muškarci u tursko doba nosili roze fesove“, kaže Darko. „Zašto roze?“ „Ne znam.“

Ulazimo u riznicu muzeja koja baš i nije tako često dostupna javnosti. Tu je veoma vrijedna slika iz 1910. godine „Uzašašće Kristovo“, autorice Elle Doctorovich Coletti, urna iz rimskog doba, pozlaćeni kaleži, te ciborium, monstranca i moćnik, koji se koriste u obredne svrhe.

Lične karte, pa prodaja imovine

„Zvonko Zebić, Konjičanin koji već 40 godina živi u Njemačkoj, našem je muzeju poklonio vrijednu numizmatičku zbirku u kojoj ima novčića iz rimskog perioda, i onih srednjovjekovnih“, kaže ovaj Konjičanin. Muzej je otvoren svake srijede za posjetioce. Pričamo o hrvatskoj zajednici u Konjicu. „Prije rata, bilo je 16.000 Hrvata, a sada ih ima oko 2.000. Mnogi su došli, izvadili lične karte i vratili imovinu samo da bi je prodali. Prije tri godine je zatvoren Katolički školski centar, jer nije bilo dovoljno djece. Nema ovdje nikakvih međunacionalnih problema ni tenzija. Ima manjih, pojedinačnih incidenata, koji se onda napušu do neslućenih granica“, kaže Darko.

Dženan i on pokazaće mi kafanu u prizemlju Darkove kuće u kojoj najčešće igraju tavlu, a tamo ću dobiti i početni kurs iz ove drevne igre. Na terasi kafane pričamo o poznatim Konjičanima, a usput, Darko prelistava sedam velikih ljetopisa Opštine u kojima su sačuvani svi isječci iz dnevnih novina. „Evo, pogledajte, mis Kanade 2004. godine bila je naša Konjičanka Tijana Arnautović, koja je u ratu otišla sa roditeljima u Kanadu“, kaže Darko, a Dženan nabraja poznate Konjičanine: „Pavo Anđelić, istoričar koji je otkrio i promovirao kraljevski grad Bobovac, Zuko Džumhur, putopisac, novinar i karikaturista, Vitomir Lukić književnik, Kasim Prohić filozof, Lazar Drljača slikar... a ne treba zaboraviti da su ovdje rođeni i Ante Marković i Luka Rajić. Naše nove zvijezde su rokerica Irina Kapetanović i novinar Dino Kasalo.“ Konjic ima i dobru, prvoligašku ekipu u dizanju tegova. Darkov sin Zoran, juniorski je prvak BiH u dizanju tegova do 69 kg.

Život nije loš

Ipak, kad pričamo o Konjicu, govorimo o gradu koji pliva na vodi. Ima Neretvu, Jablaničko i Boračko jezero. Šefika Muhibić stoji na novom, starom mostu i uživa na suncu. U blizini joj je radno mjesto, u kafani na početku mosta. A to je još jedna od kafana u kojoj se, pogađate, igra tavla. Poziva me na kafu i kaže da je dobro da se sklonimo sa sunca. Otkriva mi da je nekada bila članica poznatog ženskog hora „Djevojke sa Neretve“. „Je l' de da niste znali da je i Konjic imao stari most? Dugo su iz vode virili samo ostaci stubova. Mislim da će on mnogo toga dobrog pokrenuti u gradu. Ovdje, pored mosta gradiće se restoran, muzej, a obnoviće se i medresa. Čuli ste za naš rafting koji je hit već godinama. Počinje u Glavatičevu, a završava se na Đajića buku. Onda, imamo i taj fly-fishing, to je valjda, američki način pecanja koji se ovdje već prakticira. Nije loše živjeti u Konjicu. Imamo i nekoliko kulturno-umjetničkih društava, lijepu rijeku, lijepu prirodu oko grada...“

Na njene posljednje riječi nadovezao se Seid Alikadić, nekadašnji profesor srpsko-hrvatskog jezika. „Brda i planine oko Konjica su nešto fantastično. Svaki dan prolazim tim šumama u kojima raste najzdravija ljudska hrana, a to su gljive. Ima sunčanica, vrganja, đurđevki, gnojištarki i svih vrsta mliječnica. Nažalost, malo ko to bere“, kaže Seid. „Kakvi su Konjičani, kao ljudi?“ pitam ih oboje? „Gostoprimljivi!“ rekoše.

Vjerska situacija bolja od ekonomske

Na odlasku iz Konjica, želim samo da provjerim još, kakva je saradnja među vjerskim zajednicama. Najbolji čovjek za to je Mesud Đajić, glavni imam medžlisa Islamske zajednice Konjic. Pravoslavaca u gradu ima oko 600, deset puta manje nego prije posljednjeg rata. Crkva je u funkciji, ali pop tog dana nije bio dostupan. „Za sve vjerske praznike idemo jedni drugima, ali i mimo tih zvaničnih prilika, mi se često nađemo na kafi, a to znači da je to iskreno, prijateljski i od srca. Želimo i više od toga, da se zajedno uključimo u neke projekte, kao što je bio onaj za pomoć Višegradu. Često smo zajedno gosti na Radio-Konjicu, gdje razgovaramo o različitim temama. Što se tiče međunacionalnih odnosa u Konjicu, oni su dobri, a ono što tišti građane je ekonomska situacija. Mi imamo mnogo muslimanskih porodica koje napuštaju udaljenija sela u potrazi za egzistencijom“, kaže imam Đajić i dodaje da su različitosti koje imamo u BiH prednost, a ne manjkavost.

Primjećujem na stolu mnogo primjeraka knjige „Vehabizam/Selefizam“, autora Hasana Ali Sekkafa. Videći moju zbunjenost, Mesud Đajić brzo kaže: „Mi ovo kupujemo i dijelimo imamima da ih upoznamo sa vehabizmom i upozorimo na opasnost, da na vrijeme nešto spriječe što još nije zaživjelo.“ „Mislite, bolje spriječiti nego liječiti?“ „Baš tako.“

Autor: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Azer Slanjankić