Kraj doktrine subvencija u Srbiji?

Srpske vlasti navodno namjeravaju da preispitaju dosadašnji sistem subvencija stranim investitorima. Subvencije bi ubuduće trebalo da se dodjeljuju samo za inovacije i nove tehnologije, umjesto kao do sada za svako radno mjesto, javio je list Politika krajem aprila. Ta informacija nije zvanično potvrđena.

Takozvani irski ili slovački sistem subvencija startovao je još 2006 godine, u vrijeme bivšeg ministra ekonomije Mlađana Dinkića, koji ga je praktično i uspostavio u Srbiji. Sistem je relativno jednostavan: strani investitor pokreće nekakvu proizvodnju u Srbiji i za to dobija razne vrste olakšica, uključujući tu i do 10.000 evra za svakog zaposlenog radnika.

Sistem je tokom godina uglavnom bio izložen čitavom nizu kritika ekonomskih stručnjaka. Ponekad se stoga moglo čuti da je možda pogrešno govoriti o stranim investicijama već o srpskim investicijama u inostrane kompanije.

Neki svježiji podaci govore da je Vlada Srbije samo od 2015. godine dala 860 miliona evra subvencija stranim investitorima mada su svi koji su pokušali da izvedu računicu do kraja naišli na zid – ugovori su uglavnom tajni. Tako se i dalje ne zna koliko je para dobio Fiat da otvori fabriku u Kragujevcu ili kakav je tačno dil sa Etihadom za aviokompaniju Er Srbija.

Sistem zreo za penziju

Ekonomski stručnjaci se slažu da je dosadašnji sistem subvencija svakako iscrpljen i da je vrijeme da se promijeni. Mijat Lakićević, zamjenik glavnog urednika Novog magazina, smatra da taj sistem subvencija „nije bio dobar i stvarao je velike probleme. Njega najvjerovatnije i nije trebalo uvoditi, a prostora za takvu vrstu subvencija više i nema. Taj sistem je jednostavno potrošen i tu više nema prostora za dalji rad".

Kada je riječ o lošim posljedicama čitavog sistema subvencija, Lakićević za DW kaže da je osnovni problem „što su zbog toga domaći investitori stavljeni u daleko nepovoljniji položaj. Time je u velikoj mjeri poremećeno tržište rada. Sa druge strane je to pokazivalo da imamo jako loš investicioni ambijent. Jer, ako vi morate da platite nekome da dođe u Srbiju, to znači da vlada na neki način kompenzuje loše poslovno okruženje".

Sa tim je saglasan ekonomista i stručnjak za strana ulaganja Milan Kovačević. Šteta nastaje jer se podstiču radna mjesta koja zapošljavaju najmanje kvalifikovanu radnu snagu. „To je dovelo do toga da smo se reklamirali kao zemlja jeftine radne snage, i to je štetno po sebi. Svima bi umjesto toga trebalo da bude cilj da budemo zemlja koja povećava produktivnost, budemo uspješnija ekonomija i povećamo zarade zaposlenih", kaže Kovačević za DW.

Mala korist – velika šteta

Sabiranje štete od ovakvog sistema subvencija nije lak posao. Mijat Lakićević skreće pažnju da su pozitivni efekti minimalni i da postoje slučajevi da investitori jednostavno uzmu novac, a onda se povuku čim takav ugovor istekne. Radnici tada ponovo ostaju bez posla.

Lakićević ističe da „nije bilo ozbiljnih analiza koliko je to štete ili koristi donijelo. Ali, ako kao mjerilo uzmemo ekonomski rast Srbije u posljednjih deset godina, vidjećemo da imamo ekonomsku stagnaciju. Ako tako gledamo, to znači da taj sistem nije donio neki naročiti uspjeh".

Kako je promjena doktrine subvencija za sada nezvanično najavljena i kako je premijerka Ana Brnabić samo nagovijestila promjene, ostavljen je prostor za špekulacije da li će se od toga zaista i odustati. Strane investicije su, bez obzira na cijenu ili loše posljedice, predstavljale srž političkog marketinga sadašnje vlasti.

Nije, naime, bilo tog subvencionisanog projekta niti otvaranja najmanjeg proizvodnog pogona oko kojeg se nisu okupili čelnici Naprednjaka. To je išlo do te mjere da bi cinici rekli da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u džepu sakoa stalno ima makaze kako bi presjecao crvene vrpce.

Mijat Lakićević smatra da Ana Brnabić nije samostalno došla na ideju, ali sumnja da će stari sistem brzo biti ukinut. „Vjerovatno će za početak biti smanjen iznos sredstava u budžetu za te namjene. Ali, takođe bi trebalo napomenuti da nije ni predviđeno da se to potpuno ukine, već da se preusmjeri na ulaganje u nešto sofisticiranije privredne grane", ocjenjuje Lakićević.

Milan Kovačević dodaje da ne bi valjalo da imamo sistem u kome predsjednik Srbije misli da sve najbolje zna. „Čini mi se da je stoga za pohvalu spoznaja premijerke Ane Brnabić da mi možemo brže napredovati samo kroz tehnološki napredak", kaže Kovačević.

„Možda bi još preciznije trebalo reći da država nikome ne bi trebalo da daje novac dok se ne napravi ozbiljna analiza kakva je korist od toga za privredu i građane, i da se to javno radi. Nije uopšte logično da privatnom vlasniku dajete novac od koga će samo on imati koristi", kaže Kovačević.

Koruptivni ambijent

Ukidanje subvencija za svako radno mjesto bi na neki način razotkrilo i čitav koruptivni sistem u kome je teško vjerovati da strani investitori dolaze samo iz nesebičnih razloga. Mijat Lakićević skreće pažnju na činjenicu „da je loše svako miješanje države u privredne poslove, i njeno izigravanje investitora ili donatora. Tu čak ne mora biti direktne korupcije, ali se stvara koruptivni ambijent u kojem se privredne odluke donose na osnovu partijskih ili nekih drugih interesa, a ne poštuju se tržište, konkurencija, nadmetanje, objektivni kvaliteti ili kriterijumi."

Kao posebno lošu tendenciju, i kao novitet u sistemu subvencija, Lakićević vidi dolazak IT sektora njemačkog Kontinentala u Srbiju. Do sada smo imali situaciju da su subvencije dobijale firme koje zapošljavaju one koji nemaju posao, kaže Lakićević. „Sada imamo podsticaje firmama koje uzimaju radnike iz domaćih kompanija, jer pošto su dobili subvencije, oni sada većim platama privlače ljude da prelaze kod njih, i tako ugrožavaju domaće firme."

Šteta je u svakom slučaju već napravljena i sada je samo pitanje koliko se Srbija može iščupati iz začaranog kruga zemlje jeftine radne snage i plaćanja investitorima za dolazak. „Država je sve to radila nelogično, tajanstveno, i bez ikakve analize. Takvi su slučajevi od Beograda na vodi pa sve do koncesije za Aerodrom Nikola Tesla u Beogradu", kaže Kovačević.

Mijat Lakićević primjećuje da postoji izvjesna zabluda oko privlačenja investitora jeftinom radnom snagom. „Bugarska, recimo, ima još niže plate, razvijeniju privredu, ali nema baš neke najezde investitora. Mnogo se više investira, na primjer, u Ameriku ili Sloveniju, iako su tamo visoke plate. Plate često nisu odlučujući kriterijum. Više se cijeni brzina završetka papirologije, brzo dobijanje priključka za struju, da nema maltretiranja na sto mjesta, da ne mora investitor da daje novac i lijevo i desno. To je ono što zovemo poslovnim ambijentom”, zaključuje naš sagovornik.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android