Kralj koji je spasio demokratiju

On važi za čovjeka koji je Španjolskoj podario demokratiju: Kralj Huan Carlos I. Njemu je 1982. godine u Achenu dodijeljena Karlova

nagrada. Prilikom dodjeljivanja nagrade tadašnji njemački kancelar Helmut Schmidt pohvalio je Karlosa kao kralja koji ima instikt za demokratiju. 27 godina kasnije oduševljenje Huanom Karlosom je još uvijek veliko.

Dikatatura ili demokratija?

„Da nije bilo njega, još bismo godinama imali diktaturu,“ kaže jedan građanin Madrida.

Sa ovim mišljenjem slaže se većina Španjolaca. U ispitivanjima javnog mnijenja 71-godišnji Huan Karlos redovno dobija najbolje ocjene. Kraljevska porodica je jedna od najuglednijih značajki Španjolske.

No, do toga je vodio težak put: U novembru 1975. godine umro je španjolski diktator Francisko Franko. On je zakonom odredio da njegov nasljednik treba biti Huan Karlos koji je tako u starosti od 37 godina postao prvi kralj u Španjolskoj nakon više od četiri desetljeća. No, tada se postavljalo pitanje što će nastupiti: diktatura ili demokratija?

„Mi Španjolci smo veoma ponosni na prelazak na demokratiju koji se desio bez mrtvih i bez prolijevanja krvi. Bez kralja, kojeg je odredio Franco, to ne bi bilo moguće tako brzo izvesti,“ kaže Fernando Rayon, španjolski novinar.

Španjolska transformacija

Odmah nakon Francove smrti kralj Huan Karlos je proveo demokratsku transformaciju. Ponovo je dozvoljeno djelovanje strankama i održani su slobodni parlamentarni izbori. U decembru 1978. godine, tri godine nakon Francove smrti, u Parlamentu je velikom većinom odobren novi demokratski ustav. Španjolska je tako postala parlamentarna nasljedna monarhija i samim tim jedina europska država koja se u 20. stoljeću vratila ustavnoj monarhiji s kraljem kao šefom države i vrhovnim komandantom oružanih snaga.

„Španjolski Kralj niti donosi egzekutivne odluke niti ima egzekutivne kompetencije. No, on je važan kao šef državne,“ objašnjava Huan Branako Gajardo iz Socijalističke partije PSOE.

Odlučnost dostojna povjerenja

No, 36 godina diktature nije se moglo zaboraviti tek jednim udarcem. I nakon svoje smrti Franco je imao brojne pristalice. Tako je 23. februara 1981. godine mlada demokratija imala svoju prvu vatrenu probu: pripadnici vojske i žandarmerije upali su u španjolski Kongres. Sve poslanike i premijera Adolfa Suareza su uzeli za taoce. Socijalista Juan Baranko bio je među taocima:

„Preplašeni smo se bacili na pod. Mislili smo da bi ovo moglo značiti povratak diktature. Bili smo uplašeni i zabrinuti da je naša borba ipak bila uzaludna.“

U regionu Valensije civilne vlasti su bile razvlašćene, ulicama su kružili tenkovi, a lokalni radio i televizija su bili zauzeti.

Što će učiniti kralj bilo je glavno pitanje. On je u 1 sat ujutro stao pred televizijske kamer obučen u uniformu vrhovnokamandanta španjolske armije:

„Kruna, simbol dugoročnog jedinstva domovine, neće tolerirati pokušaj nekih osoba da demokratski proces nasilno prekinu. Demokratski Ustav zemlje potvrdio je španjolski narod na referendumu.“

Najbolja forma državnog uređenja

Pučisti sa tim nisu računali. Oni su već sutradan odustali od svoje pobune.

„Intervencija kralja bila je veoma važna kako bi se spasila demokratija. Ja sam republikanac, ali također pomalo i kraljev fan,“ kaže socijalista Baranko.

Pokušaj puča učvrstio je poziciju Huana Karlosa do danas. Kralja smatraju sponatnim, poštenim i bliskim narodu. On je sa grčkom princezom Sofijom u braku već 47 godina. Njegov nasljednik je pric Filip. Da li će on biti prihvaćen sa istim respektom i istim, ponekad ogromnim oduševljenjem, ostaje otvoreno pitanje. Podršku među stanovnicima on u svakom slučaju ima. Naime, dva od tri Španjolca smatraju da je parlamentarna monarhija najbolja forma državnog uređenja.