Kultura sjećanja u Višegradu

U odbljesku na stubovima i lukovima mosta, Drina je tako gipka, gorda i živa. Ko bi rekao da je to rijeka čiji je biodiverzitet većim dijelom uništen i čije je korito pretvoreno u jednu od najvećih masovnih grobnica. 

Dolazite li iz pravca Sarajeva, ćuprija će biti jedna od lokacija na kojima će se autobus zaustaviti. Sasvim je svejedno gdje ćete izaći. Dok autobus stigne na drugu stranu, već ćete preći preko ćuprije i dospjeti u čaršiju. Možda dođete i prije autobusa. Čovjek može izabrati to, taman kao što može birati koji će prvi naziv ulice vidjeti. Prijeratni ili poslijeratni.

Neskriveno je pitanje otkud takav povratak u istoriju. Je li moguće uostalom da su partizani ulice predali vladajućoj klasi iz srednjeg vijeka mirno i bez krvi?

Ako uočimo da politike memorijalizacije na Balkanu istovjetno svjedoče da oslobođenja ne biva bez pobjede, ni spasenja bez žrtve, memorijali nam govore da je prethodni sukob bio klasni, vjerski i nacionalni. Takav rat još uvijek traje u javnom prostoru.

Čini se da je svaka devastirana ili napuštena kuća, zid garaže ili zid uopšte, idealna prilika da ispiše ime Vojislava Šešelja. Tako se uostalom Šešelj našao između i oko Andrića i kosovske mitomanije. 

Boravite li u Višegradu, ne možete da ne zaključite da su muslimani i jevreji nekad živjeli u ovom mjestu. Odgovor na pitanje zašto ih danas nema pronalazimo u memorijabilijama. One govore zašto danas te zajednice nisu vidljive čak iako u javnom prostoru imaju svoja obilježja. Izgubili su spor čiji je predmet bio ekskluzivno pravo na teritoriju ili prostor, a time i pravo da u njemu budu vidljive. 

Stanica javne bezbjednosti i Vatrogasni dom tokom prethodnog rata bili su mjesto zatočenja, a hotel Vilina Vlas mjesto mučenja, silovanja i ubistava nesrpskog stanovništva. Ni na jednom od ovih objekata nema memorijala žrtvama zločina o kojima su sudili domaći i međunarodni sudovi. Pogledate li memorijabilije posvećene proteklom ratu, možete ustanoviti da su vojne i civilne žrtve u proteklom ratu bili samo Srbi. Spomen sobu poginulim u prethodnom ratu višegradske vlasti nisu izgradile. Postavile su je u zgradu sinanoge. Zahvaljujući tekovinama odbrambeno-otadžbinskog rata, u višegradskoj sinanogi četnici su umiveni u antifašiste. 

U obračunu u kome se brani mržnjom, napada ćutnjom i miri amnezijom, višegradski muslimani i jevreji izvukli su deblji kraj. Deblji čak i od Andrića koji je doživio sudbinu pauka izmještenog iz svoje mreže u tuđu i sad čeka da ga rastresu dovoljno da kao paučina padne po arhivu zaborava.  

 

Autor teksta je učesnik projekta Balkan Booster Ljupko Mišeljić. On je skupa sa Leom Kotlicom iz Novog Sada proveo pet dana u Višegradu odakle su skupa izvještavali. Njihove video-priče možete da pogledate ovdje.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android