Labud s Drine

Na putu od Bratunca, ka Skelanima nakon pet-šest kilometara u selu Zalužje stoji tabla sa natpisom Labud. Skrećemo na makadam i nakon stotinjak metara uzbrdice pred nama je prilično velika kuća koju šuma skriva od radoznalih pogleda sa glavnog puta. Raspitujemo se za Labuda, a ljubazni domaćin sa osmjehom kaže da je to on i da mu je pravo ime Sabahudin Gutić. Poziva nas da sjednemo i uz tradicionalno bosansko gostoprimstvo, priča počinje.

„Nekada se dobro živjelo“

Sabahudin se rado sjeća svog prijeratnog, rudarskog zanimanja i sretnog života: „Ovdje imamo jedan rudnik u Sasama koji je radio prije rata izuzetno dobro. Tu je bilo možda 1.500 do 2.000 radnika tako da se živjelo dobro, dobre su plate bile, radilo se malo poljoprivrede, sadila se malina i duhan ali narod je uglavnom živio od rudnika. Radio sam prije rata u rudniku oko osam godina.“

O ratu Sabahudin nerado priča: „Malo mi je teško o tome da pričam ali kada sam iz Srebrenice prešao '95.godine preko šume, putovo sam preko 60 dana.Nakon šezdeset i nešto dana stigao sam na teritoriju Kladnja. Tamo sam našao porodicu i onda eto kao da te neko baci s neba, nemaš nigdje ništa“

Nakon godina potucanja u izbjeglištvu odlučio se vratiti : „Žena i šestoro djece su se vratili tu sa mnom i eto tako.“ Donacija mu je dala samo materijal priča dalje Sabahudin. On je sa sinom obnovio kuću kako bi se i ostatak porodice vratio: „Kada sam se vratio ovamo došao sam na ideju da počenem sa tim namještajem, pošto se narod ovamo vraća. Neko će nešto popraviti, neko će nešto kupiti iznova i tako. Kada je bio konkurs u Srebrenici u Centru za samozapošljavanje sam predao aplikaciju tako da su mi donirali tih 7.000 maraka.“

Popravke i prizvodnja namještaja

Tom donacijom Sabahudin je kupio mašinu i sagradio malu radionicu za proizvodnju namještaja. Zanat je naučio kako kaže kradom, radeći za druge u izbjeglištvu. Sin i ja smo tako sebi otvorili radno mjesto, sa osmijehom, priča Sabahudin: „I tako eto da sin i ja popravljamo i polovan namještaj ali većinom se baziramo na nov namještaj. Kada sam se vratio, prioritet mi je bila izrada novog namještaja. Međutim, šta ja znam, nekad malo posao zataji, nekada nema posla, neko hoće da popravi trosjed, neko kauč neko ovo, neko ono...“„ - Moglo bi se još puno bolje i više raditi kada bih imao sredstava da proširim radionicu i kupim još mašina kaže Sabahudin: „Da proširim radionicu i naj vjerovatnije da bih onda zaposlio još najmanje dva radnika. Da proširim teren tržišta, onda bih išao gore u Vlasenice, Miliće, Han Pijesk, Sokolac.“

Ostali članovi mnogobrojne porodice ne žele pred mikrofon, jedino Zulfa Sabahudinova supruga nam priča o teškoćama seoskog života: „ Ja znam kako mi je. Sad je dobro, malo je lakše djeca su veća. Dok su Bogami bila manja bilo je teže. Sijemo dole krompira, žita, graha i eto riješila sa curicama, imam još dvije curice veće da sijemo krastavce,“... Pomognu li djeca? „ Pa pomognu i u njivi da kopam , po kući rade, velike su sad ne idu u školu, završile su, svašta mi pomognu.“ Važno je da se radi, da ima posla za muža i sina i svima će biti dobro kaže nam Zulfa Gutić na rastanku: „Da njih dvojica rade i sve će biti onda, kad imaju oni posla imamo i mi.“

Autor: Marinko Sekulić-Kokeza

Odg.urednica: Belma Fazlagić-Šestić