1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Lakvila: Sedam mjeseci poslije katastrofe

15. novembar 2009

Prie nešto više od 7 mjeseci italijansku Lakvilu je potresao jedan od najjačih zemljotresa u novijoj istoriji. Skoro 300 ljudi je poginulo dok je 40.000 onih koji su ostali bez doma. Kako sada žive ti ljudi ?

https://p.dw.com/p/KX29
Nekima se sada ne ide iz plavih šatora
Nekima se sada ne ide iz plavih šatoraFoto: AP

Na periferiji Lakvile se još uvijek mogu vidjeti redovi plavih šatora. No, bilo ih je i mnogo više nakon velikog zemljotresa 6. aprila. Antonela, koja tu živi, kaže da i nije toliko loše koliko mediji govore: „U posljednjih šest mjeseci smo živjeli sasvim dobro. Nerado ću napustiti ovo mjesto. Ovdje smo uvijek bili u društvu i uvijek smo imali sa kim da popričamo. Tako da ću izgubiti osjećaj zajednice“.

Antonela će se preseliti u jednu od eko-kuća koje gradi vlada, dok se kuća u kojoj je živjela ne popravi. Do kraja januara 2010. godine 16.000 ljudi moći će da se useli u ove namjenske kuće i da ih uzme u zakup za naredne tri godine. Ove kuće su napravljene tako da su otporne na potrese zemlje. Konstruisao ih je profesor Mauro Dolče.

„Ovaj projekat je jedinstven jer do sada nismo imali slučaj da se za tako kratko vrijeme toliko postigne. Instaliramo više od 6.000 seizmičkih izolatora koji predstavljaju stubove posebnog oblika. Oni drže kuće iznad zemlje i fleksibilni su. Ovaj mehanizam je veoma efikasan kod snažnih potresa“, objašnjava Mauro Dolče.

Neki moraju i u hotele

Ovih kuća, međutim, nema dovoljno, tako da će biti i onih koji će morati da se strpe. Prednost imaju porodice sa tri i više članova, a čije kuće zahtijevaju potpunu obnovu. Ostali će morati da se smjeste u drvene kućice ili u hotele. Za Rosanu je sve to predaleko:

Unutrašnjost šatora u kojima je danas smješten veliki broj žitelja Lakvile
Unutrašnjost šatora u kojima je danas smješten veliki broj žitelja LakvileFoto: dpa

„Nas su smjestili u hotel. Za to se troše ogromne pare, a pri tom nam niko nije rekao do kada ćemo tu biti. Za mene je to predaleko jer više nisam mlada, a i moja djeca i unučad su ovdje. Ukoliko zbog posla moraju nekud da odu – ja moram da čuvam djecu. Oni misle da su ovim rješili problem, ali se varaju“.

Đankarlo je jedan od onih koji nisu željeli da napuste kamp iz straha da bi mogli bi ih mogli poslati daleko od Lakvile: „Ne želim da napustim kamp, ali šta da radim? Za početak ćemo biti u hotelu ili u drvenim kućama, ali ne znam do kada. Nisu precizirali datum. Ipak, moramo biti zadovoljni ovim što nam nude jer idu hladni dani. Uplašen sam. Možda će me preseliti daleko, a to će za mene biti teško i u emotivnom i u praktičnom smislu“.

Jedno je sigurno: dalji život u šatorima nije moguć. Ovaj kraj je poznat po oštrim zimama. Noću temperatura može biti veoma niska.

Autori: Stefani Rejzon / Zorica Dragićević

Odg. urednik: Senad Tanović