Liderska moć bez liderstva

Sjaj je nestao. Više nema talasa oduševljenja među Amerikancima za nekadašnjeg nosioca nade Obamu. Tužna stvarnost, kako u privredi tako i u politici, oduzela je čari ovom predsjedniku. Naravno: Amerikanci su ga ponovo izabrali, ali to je zapravo više bila odluka protiv Mita Romnija, a manje za Obamu. To ne čudi. Obama, koji je nekada htio da ujedini Amerikance, u posljednje četiri godine još više je produbio podijeljenost društva. Politički tabori sukobljeni su više nego ikada do sada. Da su republikanci u trku poslali boljeg kandidata, Obama ne bi imao šanse.

Ovaj predsjednik mora da se otarasi arogantnosti, mora da uči iz svojih grešaka. U suprotnom će njegov mandat otići u istoriju kao period poraza. Nezaposlenost je još uvijek visoka. Dugovanja dostižu rekorde. Infrastruktura propada. Univerzitetska diploma sve više prijeti da postane privilegija bogatih. Obamina reforma zdravstva možda pomaže milionima Amerikanaca, ali je zato cijena koju cjelokupno društvo za to plaća visoka: SAD tu reformu, kao i druga socijalna dobročinstva, barem sada, sebi ne mogu da priušte.

U iduće četiri godine Obama mora da se fokusira na privredu. Trebalo bi da razgovara sa republikancima, da pokaže, više nego do sada, spremnost na kompromise. On mora da vodi, a ne da moderira. Vođenje, za razliku od Romnija, nije naučio. Pa i gdje je mogao? Kao socijalni radnik u Čikagu? Kao docent na univerzitetu? Prije nego što je Obama postao predsjednik, bio je samo lokalni političar ili senator, ali ne i guverner kao Romni. Bliski saradnici i danas opisuju Obamu kao stranca u sopstvenom kabinetu. Ministri uzaludno čekaju na jasne poruke.

Razočaravajuća spoljna politika

Njegov dosadašnji spoljnopolitički bilans je razočaravajući: Arapi, Avganistanci, Iranci ili Pakistanci – svi su oni od Obame očekivali više. Taj predsjednik nije mogao čak ni da ispuni obećanje i zatvori Gvantanamo. Obama je morao da okonča rat u Iraku jer taj rat nije mogao da se dobije. I Avganistanu bi moglo da se dogodi isto što i Iraku. Zemlji prijeti da poslije 2014. bude prepuštena sama sebi. U međuvremenu je i budućnost NATO neizvjesna. U Vašingtonu se sve više pitaju: čemu je još potrebna Alijansa? Prema volji predsjednika, Evropljani treba da se brinu o Balkanu. Njegovo interesovanje usmjereno je na Kinu i Latinsku Ameriku.

A Bliski istok? Obama i izraelski premijer Netanjahu telefoniraju jedan s drugim. Više pričaju, ali jedan o drugome – loše. Istovremeno, građanski rat u Siriji prijeti da se prenese i na susjedne zemlje. Hrišćani na Bliskom i Srednjem istoku sve su ugroženiji - stotine hiljada njih primorano je da napusti svoje domove u Iraku, Siriji ili Libanu. Čini se da to Obamu ne interesuje. U Vašingtonu se kaže da on ne predvodi, on „vodi iz pozadine“. Šta god to značilo.

Autor: Miodrag Šorić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić