Ljubav i sloboda su danas tek muzejski izlošci
16. august 2019
Jedva da je koja livada za ispašu na čitavoj planeti toliko poznata kao ona Maxa Yasgura. Isto tako je već nebrojeno puta ponovljena legenda kako ovaj stočar kod Bethela, stotinjak kilometara od Woodstocka nije niti slutio da će se na njegovoj livadi - umjesto njegovih pitomih krava - zateći gotovo pola milijuna „čupavaca" iz čitavih Sjedinjenih Američkih Država i sa pozornice treštati muzika koja će se vremenom slušati u čitavom svijetu. Nebrojeno je ploča i filmova o Woodstocku, o „divljim danima" i načelu Sex & Drugs & Rock'n'Roll. Nebrojeno je fotografija kiše i blata po kojem skaču dugokosi hipiji, još nije zaboravljena muzika Jimi Hendrixa i Janis Joplin, Jefferson Airplane ili The Who. Pa makar i neće biti prvi MP3 kojeg ćemo poslušati – ali ipak i to „mora" biti pri ruci.
Najmanje što je Max Yasgura mogao slutiti tog 15. kolovoza 1969. kad je nešto poslije pet sati poslije podne počeo trodnevni koncert, kako će ta njegova livada izgledati pola stoljeća kasnije. A muzej službenog naziva Bethel Woods Center for the Arts u američkoj saveznoj državi New York je i veoma daleko od šatora, vreća za spavanje hipija i muke gdje da se obavi nužda: uređen je sa svim ugodnostima i primjeren stanju u kojem se uglavnom danas nalaze nekadašnji pobunjenici. Pristup je moguć i osobama u invalidskim kolicima, a umjesto jointa se tu puši espresso iz suvremenih strojeva.
Bog je bio tu
Susan je tu bila 1969. i tu dolazi redovito. Danas su joj 72 godine, ali taj događaj joj je promijenio život: „Čvrsto sam uvjerena da je tu bio i Bog. A ja spadam među one, to trebam napomenuti, koji nisu uzimali droge. Odnosno, nikakve jake stvari" brzo dodaje i smješka se jer od malo marihuane još nitko nije umro. „Woodstock je za mene bilo iskustvo koje će mnogo toga promijeniti. Tako nešto nikad nisam prije vidjela."
I danas dolazi u ovaj muzej slušati koncerte koji se ovdje povremeno organiziraju, ali to se više ne može mjeriti sa onim danima. Dapače, treba jako dobro gledati da bi se tu još uopće nešto našlo što bi dalo osjećaj kojeg su „Djeca cvijeća" imali u onim danima.
Ipak, za Susan je dolazak u Woodstock i danas gotovo nešto kao hodočašće na koje redovito kreće. I nije jedina iz tog naraštaja koji uvijek iznova dolaze na ovo mjesto – ako su još živi. Jer baš kao i muzičari koji su tamo nastupali, nema ih malo koji su od prevelike doze završili kao leševi u podrumu doba Flower Power.
Susan je zadovoljna što je tu uređen muzej: „Prije njega nije postajalo mjesto kamo bi se doista moglo otići, sa izuzetkom ove livade", kaže nam umirovljenica. To je mjesto važno jer je među svim tim mladima prvi put otvorila oči i vidjela čitav svijet. I shvatila kako je „život pun dobrote i poštovanja" jedini kojim i sama želi živjeti.
Jer ona je autostopom došla sa juga SAD gdje je rođena – veoma dug put koji joj je danas nezamisliv. Sad živi u saveznoj državi New Hampshire i muzej joj više nije daleko.
Woodstock je bio samo jedan
Pokazuje nam spomen-ploču koja je postavljena na mjestu gdje je onda stajala pozornica jer je čitavo područje već odavno proglašeno spomenikom kulture. Uzdiše i konstatira: „Tu je tako mirno" – makar se turisti guraju sa svih strana. Mnogi su njenog naraštaja, ali ima ih mnogo koji bi joj mogli biti unuci.
Jer u međuvremenu je bilo bezbroj pokušaja prirediti nastavak tog koncerta u Woodstocku. Daleko od toga i da je to bio najveći koncert u povijesti rocka: Rod Stewart je na Copacabani 1994. sakupio čak 4,2 milijuna gledatelja – to nije uspjelo čak niti Rolling Stonesimakoji su na istom mjestu u Riju 2006. okupili „samo" milijun i pol ljudi. Ali i mnogim mladima je Woodstock 1969. još uvijek pojam. Među njima je i Victor, dvadeset mu je godina i već tri godine radi na blagajni ovog muzeja.
Čini se da bi radio i besplatno, možda bi i platio da tu može dolaziti svaki dan. Čim smo počeli razgovarati pita nas jesmo li čuli Arla Guthriea? Priznajemo da nismo, makar je i on nastupio već prvog dana festivala – točnije, počeo je prvog dana, nedugo prije ponoći i završio je oko jedan sat u noći. Honorar za nastup mu je bio 5.000 tadašnjih dolara – danas bi to bilo nešto preko 30 tisuća. Usporedbe radi, Jimi Hendrix i njegov sastav su dobili 18 tisuća dolara, Britanac Joe Cocker je bio jeftin – dobio je nešto preko 1.300 dolara.
Victora novac ne zanima nego tek oduševljeno govori kako je nedavno prvi puta čuo Guthriea i kako je „otkačio". Ali i priznaje kako si niti on ne može zamisliti da se još jednom dogodi tako nešto cool kao što je bio Woodstock.
Vrhunac šezdesetih?
U muzeju je mnoštvo eksponata vezanih za zvijezde koje su tamo nastupale, omotnica ploča, plakata. Ali tamo je izloženo i mnogo svjedočanstva tog doba, vremena puta na Mjesec, rata u Vijetnamu, o predsjedniku Kennedyu sa početka desetljeća, Martinu Lutheru Kingu i pokretu za građanska prava... I naravno, studentskih prosvjeda, studentske umjetnosti i čini se da i muzej želi dati dojam kako je Woodstock bio vrhunac čitavog tog desetljeća.
Svi znamo da ni organizatori koncerta to nisu niti slutili - i da je i ovaj njihov projekt umalo propao kad mu je stotinjak kilometara udaljen gradić Woodstock ipak uskratio dozvolu za održavanje nastupa. Da nije bilo ove livade Maxa Yasgursa, inače gorljivog birača američkih konzervativnih Republikanaca...
Direktorica Bethel Woods Centra, Darlene Fedun se slaže kako je teško opisati, zašto je Woodstock postao to što jest. Ali on i danas ima svoje mjesto u povijesti kulture, a „ostavio nam je i poruku zajedništva i želje promijeniti svijet muzikom."
„Kao čuvari tog povijesnog mjesta je naš cilj poštivati to nasljedstvo i oživjeti motive koji su vodili tom događaju", kaže direktorica pola stoljeća nakon koncerta.
Je li im to uspijeva? To pitamo onu, koja bi to trebala znati: Susan. Makar redovito dolazi ovdje je oprezna sa odgovorom: „Ne želim se žaliti i svakako cijenim što tu, na primjer postoje klima-uređaji i liftovi. Ali 1969. smo jedino imali blato kako bi se ohladili."