Mašinovođe ponovo štrajkuju, ja i?

Sasvim iskreno: Je li mi to inače nemamo druge probleme nego da se uzbuđujemo zbog malo štrajka mašinovođa? Koji je inače legalan i legitiman. Jedan sindikat se ne bori za opću dobrobit, on se bori za svoje interese. Mi tu još možemo tako frktati od bijesa. Ja smatram da je upravo animirajuće to da nekoliko mašinovođa bude našu životnu energiju i svima nama nude priliku da testiramo zakržljalu umjetnost improvizacije. U Republici, u kojoj je sve regulirano na pedantno-birokratski način, nešto malo štrajka željeznice je već skoro anarhično. I već to per se ima vrijednost animacije u jednom toliko previše reguliranom društvu.

Mašinovođe to smiju!

Ipak krenimo redom. S obzirom na to koliko je ovaj sindikat mašinovođa mali i s obzirom na štete od štrajka od pola milijarde eura (uz put ko to obračunava?) pitamo se sljedeće: Je li to u redu? Smiju li oni to? Da, oni to smiju! Zanemarimo na trenutak da je ovdje riječ o opravdanim zahtjevima jedne slabo plaćene male grupe zanimanja koja naravno ima itekako važnu funkciju u društvu. I ostavimo po strani pitanje zašto sindikat GDL ni u kom slučaju ne želi djelovati pod okriljem krovnog sindikata EVG. Jer to da mali GDL želi sam pregovarati o tarifnim ugovorima je osnovno pravo radničke borbe.

S druge strane ovog odmjeravanja snaga ostaje spoznaja: Moći štrajkovati je obilježje demokratije. A mi sebe posmatramo kao demokrate. Ipak štrajk na neki način zvuči nenjemački. Više grčki ili talijanski. To sa sobom nosi prizvuk koji ipak ne odgovara sasvim specifičnim nacionalnim vrlinama koje se nama pripisuju: red, radna etika, traženje odobrenja.

Ipak mašinovođe štrajkuju već osmi pout od septembra. Pri tome Njemačka željeznica u međuvremenu nudi 4,7 posto i 1 000 eura ekstra. Ali ovdje uopće nije riječ toliko o novcu. Riječ je o samostalnosti jednog patuljastog sindikata koji zbog interesa par hiljada članova drži cijelu mobilnu naciju kao taoca. Ipak onaj ko s obzirom na ovu pozadinu sada govori o haosu na željezničkim peronima i o saobraćajno-tehničkoj katastrofi, njemu treba reći: Sve je u redu. Srediti ćemo to već!

Bez panike

Kako? Poslodavci poklanjaju besplatna mjesta za parking u garažama. Susjedi ponovo međusobno razgovaraju i skupa se voze u ured, branša za unajmljivanje automobila doživljava boom, mogućnost vožnje sa drugim privatnim licima također, baš kao i vožnja autobusom na dužim relacijama. Teretna roba se umjesto željeznicom prevozi vodenim putem - i kamionima. U najmanju ruku privremeno. Ono što ostaje su gužve na putevima, zakašnjenja i otkazivanje putovanja po sniženim cijenama tokom vikenda za tetku Kaethe, ujaka Willya, skupa sa psom i mačkom. Sve to se može podnijeti. I dok Njemačka željeznica gubi novac jer roba ostaje u skladištima, drugi zarađuju.

Štrajk u Njemačkoj ne dovodi u opasnost ni industriju niti privredu, a ne znači ni napad na brojna toliko hvaljena prava koja pripadaju meni, tebi i drugima u našem mobilnom društvu. Štrajkovi u našem neobuzdano samoostvarjućem društvu ne raduju nikoga. Ipak oni nisu razlog za histeriju na kolodvorima. U zemlji, koja za više od svake druge osobe ima na raspolaganju jedan automobil, štrajk ne znači paralisanost - ni privatnu, niti ekonomsku. Treba ostati opušten. Mnogo toga, što mi danas ubrajamo u naša osnovna prava, jednom je dobijeno zahvaljujući štrajkovima. Ovu radničku borbu ćemo lako prebroditi.