Mali, veliki pisac iz kolektivnog centra

„Pišem o nekim običnim temama. Moje pjesme i moj roman govore o ljubavi prema domovini, sreći, patnji, o tati i mami i nekim drugim važnim osobama u našim životima“, kaže 12. godišnji Vedin Klovo iz kolektivnog centra „Belvedere“ u Goraždu.

Napisao je dvije knjige koje su i objavljene: zbirku pjesama „U svijetu mašte“ i roman o čarobnjaku Larriju Linghtonu. Vedin pokazuje svoje đačke knjižice. Sve same petice. Književni talenat i knjige koje su objavljene, davno su prešle granice goraždanske opštine. Njegova majka Dika kaže da ga još od najranije životne dobi nisu zanimale igračke, nego samo i isključivo knjige.

U kolektivnim centrima nema biblioteka ni knjižara. Zato se majka Dika upisala u biblioteku u gradu, iz koje donosi knjige za čitanje Vedinu, ali i njegovom mlađem bratu Senadu. „Djeca stvarno ne bi trebalo da žive u ovakvim centrima. Ovo je samo nužno zlo i nije prikladno za djecu. Nema nikakvih sadržaja za njihov uzrast, a ima i ljudi koji su skloni ekscesima, pa su djeca često izložena stresu. Nema ni prostora za igru. Sve što imaju je pokoji televizor u naselju“, kaže Vedinova i Senadova majka.

Otac Zijad Klovo je demobilisani borac i četvoročlana porodica živi od njegove boračke nadoknade, koja je vrlo skromna, i dječijeg doplatka. Žive u tipskoj kućici od blokova, koja nema fasadu, ni grijanje. Kolektivni centar „Belvedere“ se nalazi na uzvišenju iznad Goražda, a makadamski put koji vodi do njega, prava je - strava. Nasut šljunkom, u kojem preovladava krupno kamenje, veoma strm, pravi je „slomivrat“. Kako djeca ovim putem idu zimi u školu, kad padaju kiše, a onda poledi, mogu da zamislim. „Hvala Bogu, sve ima gore od goreg“, kaže otac porodice. „U pravu ste“, dodajem i pričam im o kolektivnim centrima kroz koje sam već prošla.

„Želio bih da budem pisac ili novinar“

Iako Vedin Klovo piše i o ljubavi prema domovini, ta domovina baš ništa nije učinila za njega. „Mnogi su čuli za Vedina. Pružaju mu i moralnu i materijalnu podršku. Zahvaljujući dobrim ljudima, dobio je lap-top. Ne, nema konekciju, služi mu samo za pisanje.

Jednom ga je jedan novinar pitao šta bi on najviše volio. A naš Vedin, bez razmišljanja, kaže: 'Kuću!'. Pročitali to ljudi iz njemačko-bosanske humanitarne organizacije „Mostovi prijateljstva“ i dali nam donaciju za kuću. Doduše, morali smo sami da kupimo zemljište i nekako smo, opet uz pomoć dobrih ljudi, uzeli tih 500 kvadrata. Doveli smo je do pod krov, ali ne možemo dalje sami. Ide sporo, ali nadamo se da ćemo i to nekako riješiti“, kaže Dika Klovo, dok joj suza iskri u oku i samo što ne krene niz obraz.

Pitam Vedina kako zamišlja svoj budući život i šta bi volio da bude kad poraste, mada je on već veliki, na neki dječiji način. „Nešto što je u vezi sa pisanjem. Volio bih da budem pisac ili novinar“, kaže Vedin i dodaje da se podrazumijeva, valjda, da bi volio da živi u svojoj kući. Njegov junak je Harry Potter, a uzori su mu Agata Kristi i Paolo Koeljo. Predlažem da Vedin napravi svoju prvu (novinarsku), fotografiju i dajem mu moj foto-aparat. „Šta ćeš, ili koga ćeš da snimiš?“ pitam. „Pa, naravno, mamu i tatu“, kaže Vedin. Zajedno provjeravamo kako je „ispala“ fotografija. „Dobro, kao što sve dobro radiš“, kažem.

Belvedere, uzvišenje sa kojeg se pruža lijep vidik

Ali, ovdje se završavaju sve dobre priče iz kolektivnog centra „Belvedere“ u Goraždu. Oko 30 porodica, sa tri do četiri člana, sa prijeratnim prebivalištem u Višegradu, Rudom, Čajniču i Rogatici, sada živi u ovom naselju. Muhamed Sofović iz Čajniča, sa četvoro djece (od 4 do 12 godina), živi sam, jer ga je žena napustila. „Ostavila nas je. Jedina primanja su mi 116 KM dječijeg doplatka. Nas petoro smo u ovoj jednoj kućici, koja ima oko 30 kvadrata. Opština nam ništa ne plaća, ni struju ni vodu. Nekako se snalazim. Staru mašinu za veš poklonila mi je jedna žena. Sad kad troje djece treba da pođe u školu, ja po cijelu noć razmišljam kako da im kupim knjige i sveske“, kaže Muhamed i dodaje da bi posao za njega bio spas. „Kao nekvalifikovani, fizički radnik, teško mogu do posla, ali boriću se da ovu djecu nekako, izvedem na pravi put“, kaže Muhamed.

Priča Advije Đozo još je tužnija. Dok njen muž u zatvoru služi dugogodišnju kaznu na koju je osuđen, ona odgaja dvojicu sinova od kojih je jedan teško bolestan. „Moj sin ima usporen psihomotorni razvoj sa elementima autizma i trebalo bi da ide u specijalnu školu za djecu sa takvim teškoćama, ali u Goraždu takve škole nema. Kako nabavljam vrlo skupe psihotike za njega, bolje da vam ne govorim“, kaže Advija. Ona i sinovi žive od onoga što se zove „tuđa pomoć“, nadoknade za njegu i nadzor nad bolesnim djetetom, a to je tako malo, da nije vrijedno pomena. „Znala sam nazvati svoju majku koja živi u jednom selu, nedaleko odavde i reći joj: 'Mama, gladna sam', i onda bi ona došla i donijela nešto. Zbog Advijinih suza ne možemo da nastavimo razgovor.

„Dajem penziju za zdravlje“

Ferid Čamdžić iz Višegrada, ima samo jednu želju – da ozdravi. „Dao bih sve ono penzije što imam, da mi je da se vratim na ono stanje prije moždanog udara“, kaže Ferid, dok uz pomoć štake ide prema svojoj kućici i svojoj gospođi. „Ja sam 47. godište, a ona 49-to. Imam minimalnu penziju i sve plaćam, i struju i vodu i lijekove. Promijenili smo nekoliko kolektivnih centara. U Glamoču smo bili 10 godina, pa u Podhranjenu, a ovdje smo tri godine. Mi smo ti ni na nebu, ni na zemlji. Eto, samo želim da sam zdrav, a vi napišite šta hoćete“, kaže rezignirano Ferid.

Posjeta kolektivnim centrima dovodi vas, polako ali sigurno, u stanje totalne depresije. Sve vidite i razumijete, ali ne možete da pomognete. Upadate, htjeli to ili ne, u stanje totalnog očaja. A pred očima vam titraju debeloguzi političari koji u crnim mercedesima, sa zatamnjenim staklima, valjda, da ne vide svu bijedu ove zemlje, ovih dana, u predizbornoj kampanji, obilaze svoje biračko tijelo. Hoće li neko od njih, bar zalutati u brojne kolektivne centre u BiH, u kojima je 7500 zaboravljenih ljudi?

Troje djece iz kolektivnog centra „Belvedere“, žele da me isprate niz put kojim idu u školu. To je isti onaj put o kojem je već bilo riječi. Najstariji među njima, Elvir Imamović, učenik drugog razreda zanatske škole, (uči za kuhara), vjeruje da ovaj put nikad neće biti asfaltiran. „Pred prošle izbore, načelnik opštine je obećao da će ga asfaltirati, ali nakon što je dobio vlast, od toga ništa nije bilo“, kaže Elvir. Da li su i ostali zapamtili ovo neispunjeno obećanje?

'Vako ja, 'vako Brad...

I kao da mi nije bilo dovoljno tuge za taj dan, odlazim u „Splavište“, drugi kolektivni centar u Goraždu. Tamo su, nedavno, bili Angelina Jolie i Brad Pitt. „Da li se nešto dogodilo, pomaklo, nakon njihovog obilaska ovog kolektivnog centra?“ pitam se. Hatidža Saiti, izbjeglica iz Rogatice, živi sa sinom, u trošnom i vlažnom stanu. Njen sin je već nekoliko puta završavao u bolnici zbog bronhitisa prouzrokovanog vlagom i plijesni. „Eto, Brad je sjedio tu, gdje vi sada sjedite. I dugo je, dugo gledao u ovaj zid koji se kruni zbog vlage. Nisam znala ko je on, dok mi nisu poslije rekli, a baš smo se pravo ispričali. Bio je prevodilac. Pitao me svašta.

Ja sam mu iskreno rekla da imam kuću u Rogatici, ali da ne smijem da se vratim. Pitao me i što ne smijem, a ja sam mu rekla da sam jedva živu glavu izvukla. Poslije mi je rekao da se divi tome kako se ja, kao majka, borim za moje dijete“, kaže Hatidža i dodaje da je slavni glumac pitao i šta bi ona željela. „Želim samo krov nad glavom mom djetetu i da ne strahujem od deložacije“, rekla je. Dvadeset porodica u kolektivnom centru „Splavište“, imaju vjerovatno slične želje. Nisam mogla da provjerim. Stigao je kombi holandske humanitarne organizacije IHH sa ramazanskim paketima i svi su se, odjednom, sjatili oko njega. Paketi su (kratkoročno), dobra stvar, ali ne rješavaju problem.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Senad Tanović