Među slavom i međ zlom

Turista opijen Baščaršijom, u potrazi za najboljim ćevapima u Sarajevu, naići će, prije ili kasnije, na putokaz prema war-exhibitionu. Putokaz je nenaoružana lutka-vojnik u maskirnoj uniformi, s čizmama i šljemom, s maskom i fišeklijama. Opremljena, dakle, bolje nego većina boraca Armije BiH, u ratu koji je trajao od aprila 1992. do novembra 1995. godine.

Budući da su turisti opušteni ljudi, s teškom glavom na laganim nogama, bez velikih intelektualnih zahtjeva, praktično ovce koje treba pomusti i postrigati, lako je opravdati preduzimljivog galeristu koji je u vatru roštilja i rerni gurnuo poziv za exhibition. Šta je logičnije nego zajedno s ćevapima i pitama prodavati i ono što se danas stručno zove kulturno pamćenje.

Poziv na sex-exhibition nas više straši od maskirne uniforme

Naravno, da umjesto lutka-vojnika s gas-maskom na kaldrmavom asfaltu stoji lutka u čipkastom rublju i s halterima, i s pozivom na sex-exhibition, već bi se našao neko da kaže kako je to neumjesno i kako vrijeđa moral i kako to naša djeca ne treba da gledaju. Nekako je postalo normalno da nas u javnom prostoru više straši čipkasto rublje od maskirne uniforme. Šta drugo i očekivati od društva nesposobnog da seksualnost uvede u škole, od društva u kojem rektor Univerziteta tri puta urgira da mu barem jedan nastavnik, ili saradnik, ili student Filozofskog fakulteta pošalje prilog za publikaciju 1479 dana: sjećanja iz opsade Univerziteta u Sarajevu.

("Ova publikacija želi sačuvati od zaborava surove i teške dane najduže opsade u historiji čovječanstva. Publikacija bi sadržavala tekstove nastavnika i saradnika koji predstavljaju sjećanja na dane rada, preživljavanja i želje za opstankom u Sarajevu i na Univerzitetu, za vrijeme agresije na BiH u periodu 1992-1995. godine." Pismo, s oznakom "Predmet: III URGENCIJA" potpisuje Rektor s.r.)

Projekat, smišljen kao u najboljoj tradiciji kumrovačke partijske škole, nema namjeru, međutim, da spašava prošlost od zaborava nego da prošlost prilagodi svojim potrebama. Zato se u pomoć i poziva književnost a ne nauka, zato se traže sjećanja a ne statistike i istraživanja.

Među slavom i med zlom

Rodoljublje samozvano,

ko te dozva u moj dom?

Neumorna pletistranko,

Što predanje pleteš tanko

Među slavom i med zlom.

Rodoljublje moje hudo,

kud ti ciljaš s pletivom?

Ko guslarska priča stara

Što nas smara iz bukvara

Među slavom i med zlom.

Rodoljublje moje kivno,

Gospodariš našim tlom!

Što nam pleteš stvarnost sivu

Što nas daviš u pletivu

Među slavom i med zlom!

Univerzitet je naučna institucija, pa bi se od nje, i od ljudi koji je predstavljaju, a od rektora prije svih drugih, očekivalo da se u javnom djelovanju ne udaljava od razuma i činjenica. Međutim, to je očekivanje u ovom dopisu iz rektorata iznevjereno.

Kako je, naime, rektorat došao do broja 1479 u naslovu svoje planirane publikacije? Jer, 1479 podijeljeno sa 365 dovodi nas do rezultata 4,052 i do otkrića (naučnog?) da je najduža opsada u historiji čovječanstva trajala malo više od četiri godine. To je u suprotnosti s periodizacijom agresije za vrijeme 1992-1995. Rektor Univerziteta čini se zna više od većine onih koji računaju da je rat u Sarajevu počeo 4. aprila 1992 i trajao do potpisivanja dejtonskog sporazuma u novembru 1995. Moguće je da dani pod opsadom u agresiji subjektivno traju duže, ali onda bi ih u ukupnom zbiru bilo manje! A moguće je i da su subjektivno trajali kraće, jer su ljudi bez televizije ranije išli na spavanje i zbog hladnoće kasnije ustajali iz postelja. Ali, subjektivno, možda opsade nije ni bilo, jer se s opsjedateljima trgovalo i poslovalo, razmjenjivali su se građani kao da su ratni zarobljenici, kupovala se pa preprodavala hrana, nafta, kafa...

Sjećanje iz opsade ćevabdžinice Željo

Subjektivno, sjećanja na opsadu Univerziteta mogu izgleda napisati i studenti koji su u to vrijeme imali dvije godine. Subjektivno, sličnu publikaciju možemo uskoro očekivati i od ostalih gradskih institucija. 1492 dana: sjećanja iz opsade Kafilerije u Sarajevu. 1853 dana: sjećanje iz opsade ćevabdžinice Željo. 12.352 dana: sjećanje iz opsade sarajevske Pivare. 36.549 dana: sjećanje iz opsade Šipada. 47.212 dana: sjećanje iz opsade Mahirove pekare. 128.827 dana: sjećanje na opsadu Mome i Uzeira.

Istina, jedan ljudski vijek ne može trajati 128.827 dana, pa tako ni sjećanje, ali subjektivno, kulturno pamćenje ima pravo na amneziju, jednako kao što Rektor Univerziteta ima pravo tražiti od akademske zajednice da učestvuje u falsifikovanju istorijskih činjenica.

U toj zajednici moguće je trošiti vrijeme, novac i živce na besmislene publikacije, istovremeno žmireći na činjenicu da se studenti u domovima tek jednom sedmično mogu objektivno oprati toplom vodom.

Baviti se opsadom, međutim, način je da se ne bavi semestrima.

Reformisati prošlost je puno lakše nego reformisati Univerzitet. Jer reformisati Univerzitet znači postaviti nezgodna pitanja u vezi s olako stečenim zvanjima, munjevitim napredovanjima, sumnjivim kompetencijama, komplikovanim nostrifikacijama, kilavim bolonjskim procesom, zakržljalim studentskim pravima, zastarjelim oblicima nastave i nerazlikovanjem nauke od vjeronauke.

Ova s.r. potpisana urgenicija, najzad, ne razlikuje se po svom parazitiranju na traumi od poziva turistima na war-exhibition. Na taj način, međutim, i Univerzitet se izjednačava s čaršijom, studiranje s turizmom, a studenti s ovcama.

Samo bez plate da ne bude

Podobni momci prolaze, štreberi, ulizice

Na katedre potom dolaze, po mjeri svoje guzice.

Brinu ih slutnje sulude - šta ako plate ne bude.

Ne mogu da ne podsjete njihove stranačke splačine,

Godine četrdeset i pete, OZNE i otimačine.

I komiteta na čelu univerziteta.

Znaš šta, neka moroni sve poklope,

Nek' se pametni rasture, sve rijeke nek se potope,

Pa šta, nek afere ne prestaju,

Novinari neka palamude, samo bez plate da ne bude.

Znaš šta, nek' se fakti izokrenu,

Nek' se mrtvi uznemire, nek' se u grobu preokrenu,

Pa šta, radnici nek pomahnitaju

Penzioneri neka polude, samo bez plate da ne bude.

K'o bijeli prah rasipaš znanje oko studentskih glavica,

Za komfor i privilegije boriš se kao lavica.

Loše te vijesti uzbude. Samo bez plate da ne bude.

Znaš šta, neka moroni sve poklope,

Nek' se pametni rasture, sve rijeke nek se potope,

Pa šta, nek afere ne prestaju,

Novinari neka palamude, samo bez toplog da ne bude.

Znaš šta, nek' se fakti izokrenu,

Nek' se mrtvi uznemire, nek' se u grobu preokrenu,

Pa šta, radnici nek pomahnitaju

Penzioneri neka polude, samo bez plate da ne bude.

Samo bez plate da ne bude, razum je višak ljudima,

Činjenice su obične zablude, istina je u vjeri i čudima.

Nek nam bajci ne naude. Bez regresa neka ne bude.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorna urednica: Marina Martinović