Memišević: "Od početka sam znala de će Orić biti oslobođen"

„Sramna odluka Suda u BiH još jedna je potvrda da za ubice i zločince poput Nasera Orića nema kazne, a da za pobijene i mučene srpske žrtve nema nikakve pravde". Ovo se, kako prenosi beogradski Blic, navodi u saopštenju koje je povodom oslobađajuće presude Naseru Oriću potpisala ministarka pravde Srbije Nela Kuburović. Da li se zaista može reći da je presuda Oriću nepravda za srpske žrtve u BiH?

Fadila Memišević:  Sud BiH je multietnički, u njemu ima i Srba i Hrvata i Bošnjaka ali i stranih sudija. Nema govora da je sud pristrasan. Na kraju krajeva moramo se pozvati i na Međunarodni sud za ratne zločine u Den Hagu, koji je 2008. oslobodio Nasera Orića po svim tačkama optužnice. Za mene je taj sud autoritet na koji se mogu pozvati kad su u pitanju presude za ratne zločine. Najnoviji proces protiv Nasera Orića vodio se od 2015. godine. Ja sam ispred Društva za ugrožene narode pratila to suđenje i bila sam jako zainteresovana da stavimo tačku na to, jer je proces Oriću izazivao tenzije u BiH, posebno u RS. Pratili smo suđenje i očekivala sam ovakav ishod. Zašto? Zato što svjedoci, odnosno tužiteljstvo nije nas, posmatrače međunarodnih organizacija za ljudska prava sa sjedištem u Njemačkoj - koji smo imali akreditaciju da pratimo suđenja a ovo nam je bilo posebno važno - ubijedilo u krivicu osumnjičenih, niti je uspjelo da dokaže njihovu krivicu. Razočarani smo zbog potrošenog vremena. Svjedok je djelovao vrlo diletantski, čak nije znao ni da odgovori na postavljena pitanja. Sud  je donio takvu presudu na osnovu dokaza koje mu je Tužilaštvo stavilo na raspolaganje.

Mediji u Srbiji poput Blica pišu da se radi o krahu pravde, citiraju Dačića koji je u vezi sa presudom Naseru Oriću rekao: Ima li kraja bezobrazluku?

Takva reakcija pokazuje da oni žele da pretvore Sud u jednu arenu, sada je Naser Orić u centru pažnje, sljedeći put će biti neko drugi. Ja sam protiv toga, bez obzira o kojoj se strani radilo. I kada je obrnuta situacija, gdje se Bošnjaci bune zbog neke presude, ja ne želim da to posmatram kao gladijatorske igre. Takve izjave su toliko neobjektivne i neprofesionalne, ja ne mogu da se složim da je to bezobrazluk.

Možete li nam reći šta je onda objektivno, kakva je situacija bila u opštinama Bratunac i Srebrenica i šta se dešavalo ratne 92/93 godine, s obzirom da je Orić optužen da je predvodio napade na Srbima po okolnim selima  ali i s obzirom na to da ga je Haški sud oslobodio za odgovornost u ubistvu 3 srpska civila u tom periodu?

Voljela bih da su me Tužilaštvo i svjedoci ubijedili pravim argumentima ali to im nije do sada uspjelo. Mi smo, kada se radi o zločinima nad civilima na tom području, kao organizacija za ljudska prava saznali 14. jula 1992. godine za odvođenje oko 3.000 Bošnjaka na stadion u Bratuncu. Žestoko smo reagirali iz Njemačke i pozvali i svjetske medije da to provjere,  jer smo imali informacije da su ubijeni, a poslije se i pokazalo da su bili likvidirani. Društvo za ugrožene narode je permanentno o tome izvještavalo i tražili smo da se zaustavi to što se u prvih šest mjeseci rata tamo dešavalo. Tražili smo da se zaustavi masovno ubijanje, masovna silovanja. Da su se zaustavili takvi zločini, ne bi došlo ni do drugih zločina pa ni do onog najstrašnijeg zločina od kraja Drugog svjetskog rata – genocida u Srebrenici 1995. godine. Srebrenica je bila mala enklava i na to malo područje pobjeglo je 1992-e godine 40.000 ljudi iz devet opština BiH iz okruženja, koje su bile mini-Srebrenice. Vi kada slušate te ljude, ne možete noćima spavati. Ništa nisu imali. Te majke sa kojima smo u kontaktu, koje jedini smisao života vide u prekopavanju masovnih grobnica, tražeći samo jednu kost svoga djeteta, kako bi mogle da ga ukopaju. To su majke koje se jedine na ovoj planeti raduju ukopu svojih najmilijih. I dajte molim vas, o čemu mi pričamo.

Radojka Filipović, predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila opštine Bratunac, kazala je da je oslobađajuća odluka nepravda i da su 1992. godine muslimani iz Srebrenice, predvođeni Naserom Orićem došli u njeno dvorište, u njenu kuću, i ubili joj "supruga, svekra, jetrvu i njeno dvoje djece”.

Ja uvažavam gospođu Radojku, ako je izgubila svoje najmilije ona će imati takvu percepciju, ali Sud nije našao validne argumente da dokaže da je taj zločin počinjen. Sigurno je bilo zločina. Ali, mora se razlikovati između smišljenog i planskog zločina i žrtava u odbrani.  U ovom konkretnom slučaju za koji je bio optužen očigledno je da Naser Orić nije počinio zločin. Možda je počinio neke druge zločine ali ne treba zaboraviti da je on  bio komandant. Ja ne želim da se stavljam u ulogu nekakvog Orićevog advokata ali govorim o cijelom kontekstu. Godine 1992. ljudi nisu imali šta da jedu. Za jedan kukuruz su pješačili po 20 km. Oni su bili u okruženju i upadali su u srpske kuće da bi došli do hrane ali da su počinili toliko zločina i ubili 3.000 Srba - pa to je smiješno. Tada je, i to je potvrđeno presudama Haškog suda, ubijeno 3.000 Bošnjaka u Bratuncu.

Kako je moguće da, kako i političari izjavljuju, postoji više istina? Zar istina nije samo jedna?

Neki tvrde da čak ima pet istina. Ali istina je samo jedna. Kako vrijeme odmiče sve je gore, jer se postojeće politike održavaju samo na toj  matrici. Mi imamo jako puno ženskih organizacija sa kojima sarađujemo iz RS ali i iz tzv. Herceg Bosne, koje se ne slažu s tom matricom. Sve ide pogrešnim tokom. Zato ja, kada se radi o BiH, ne upotrebljavam riječ pomirenje, već govorim o uspostavi puta ka povjerenju, koje je trebalo graditi odmah nakon Dejtona. Gvatemala je imala 36-godišnji građanski rat gdje je pobijeno 95 posto pripadnika naroda Maja, ali je njena vlada smogla snage da kaže: "Jeste, mi smo počinili genocid." Izvešćemo odgovorne pred sud, poštovaćmo sudske presude i od sada gledamo u budućnost. I to je ključ. Mi nemamo ni suočavanje s prošlošću, stoga je sve manje povjerenja. Stoga bih ja  željela da se stavi tačka na "i" - i da se napravi put koji će graditi povjerenje. Ja sam prisustvovala sudskom procesu protiv Orića i sve je ukazivalo, s obzirom na predočene dokaze i izjave svjedoka, da će biti oslobođen. Zato bih željela da se presuda doživi na drugi način, kao put ka pomirenju, da konačno počnemo graditi mostove i budućnost i konačno završimo sa prošlošću.

 

Fadila Memišević je profesorica istorije iz Zenice, koja od 1993. radi za njemačku organizaciju za ljudska prava Društvo za ugrožene narode. Nakon rata vratila se u BiH i vodi ogranak ove organizacije u Sarajevu.

 

Razgovor vodila: Jasmina Rose