Miris smrti i skeleti na bavarskom suncu
29. april 2020
„Rainbow Division" („Dugina divizija") 7. Američke vojske kretala se ciljano od Würzburga prema jugu. U jutarnjim satima 29. travnja 1945. Amerikanci su stigli pred zatvoreni ulaz u jedan koncentracijski logor kod Münchena. Njemački Wehrmacht se već odavno počeo povlačiti, SS-postrojbe koje su čuvale logor su većim dijelom bile u bijegu. Amerikanci su bez ispaljenog metka zaposjeli potpuno prljavi, zapušteni logor. Ono što su vidjeli bilo je šokantno: stotine leševa u barakama i otvorenim vagonima teretnih vlakova, izgladnjeli zatočenici, traumatizirane osobe, tifusari. Samo rijetki su samostalno mogli stajati na nogama.
Miris smrti
"Iza željezne žice i električne ograde skeleti su sjedili na suncu i međusobno pregledavali jedni druge imaju li uši. Svi su nekako jednako izgledali, kao da je netko izbrisao svojstvene izraze na njihovim licima i njihovu starosnu dob", napisala je Amerikanka Martha Gellhorn, koja je od listopada 1944. kao ratna reporterka pratila napredovanje američkih trupa u okupiranoj Europi.
Početkom svibnja 1945. ona je kročila u već oslobođeni koncentracijski logor Dachau. Nakon prvog obilaska bila je potresena onim što je vidjela. „Prešli smo preko velikog, punog, prašnjavog logora i između baraka za zatočenike ušli u vojnu bolnicu. U hodniku su sjedili drugi skeleti, šireći miris bolesti i smrti. Promatrali su nas, ali bez pokreta. Na njihovim licima nije bilo nikakvog izraza, nikakve mimike, lica su se sastojala samo od žućkaste, čekinjaste kože koja je bila nategnuta preko kostiju."
Reportaža iz predvorja pakla
Gellhorn je bila supruga poznatog spisatelja Ernesta Hemingwaya, vjenčali su se 1941. Od početka Španjolskog građanskog rata 1937/1938. ona je izvještavala za velike američke listove sa svih ratnih poprišta svijeta. Martha Gellhorn je bila strastvena ratna reporterka. Kao "embadded jounalist" pratila je napredovanje američke vojske u Europi, i to iz prvih redova. 26. travnja 1945. s američkim vojnicima je stigla u bavarsku regiju Allgäu, a početkom svibnja u oslobođeni logor Dachau.
"Većinu je ubila glad, ovdje se rutinski ostavljalo ljude da umiru od gladi", tako je američka reporterka sažela svoja potresna zapažanja i prve razgovore s preživjelim zatočenicima koji su svjedočili o prisilnom radu i svakodnevnom životu u logoru. „Radilo se nevjerojatno dugo, uz skromnu opskrbu hranom, živjelo u prepunim barakama koje se nisu provjetravale, svako jutro bi se budili sve slabiji i slabiji, iščekujući smrt."
Život pored krematorija
Od 1933. u logoru Dachau bilo je zatočeno više od 200.000 ljudi. To je podatak koji je Gellhorn pronašla u logorskim dokumentima. „Ne zna se koliko je ljudi stradalo u ovom logoru u 12 godina njegovog postojanja, ali se zna da se u posljednje tri godine radilo o najmanje 45.000 ljudi", piše Gellhorn u jednoj svojoj reportaži.
Ono što je u travnju i svibnju 1945. uspjela istražiti u Dachauu i u poraženom „Trećem Reichu" bile su potresne činjenice i brojke o broju žrtava i nehumanim uvjetima u koncentracijskim nacističkim logorima. Ti su podaci potresli i iskusnu ratnu reporterku. Ona na koncu ne može prikriti dozu suptilnog cinizma: "Ispred krematorija se nalazio red dobro sagrađenih, prostranih kuća, koje je od krematorija dijelio samo mali vrt", napisala je u svibnju 1945.
„U toj kući su živjeli SS-časnici; njihove žene i djeca su tamo živjeli sretni i zadovoljni, dok su dimnjaci krematorija u nebo ispuštali beskonačne oblake dima zasićenog ljudskim pepelom... Tijekom veljače i ožujka 1945. u plinskoj komori je ubijeno 2.000 ljudi, zato što unatoč tome što su bili preslabi za rad, nisu bili toliko uviđavni da umru. I onda je to za njih obavio SS."
Centar za obrazovanje SS-ovaca
Dachau je bio prvi koncentracijski logor koji su nacisti podigli na njemačkom tlu. Po naredbi voditelja političke policije u Bavarskoj Heinricha Himmlera, u veljači 1933. kod bavarskog gradića Dachaua izgrađen je logor za 5.000 muških zatočenika. Od samog procesa gradnje pa do organizacije uprave logorom Dachau je postao uzor za sve druge konc-logore, uključujući i zloglasni Auschwitz-Birkenau.
Prvi zapovjednik u Dachauu je bio Theodor Eicke, utegnuti nacist i SS-časnik, koji je logor „usavršio" do te mjere da je postao „model i uzor" za druge logore. Drvene barake u kojima su živjeli zatočenici su podignute odmah uzduž dugih logorskih ulica, između njih je bilo dovoljno mjesta za čuvare. Eicke je bio na glasu kao beskrupulozan i podmukao čovjek. Nakon što je pao u nemilost, Eicke je osobno ubio zapovjednika SA (Sturmabteilung, paravojna policija vladajuće stranke NSDAP, nap. ur.) Ernsta Röhma. Prvi „stanovnici" Dachaua su bili politički zatvorenici: protivnici NS-režima, sindikalci, socijaldemokrati, komunisti, dijelom i konzervativni političari. Kasnije su počeli stizati kriminalci, Jehovini svjedoci, Sinti i Romi, politički angažirani kršćani – i Židovi.
Vojnim drilom i nemilosrdnom strogoćom Eicke je „istrenirao" njemu podređene SS-ovce za mučenja zatočenika, brutalno nasilje i za „mašineriju smrti" nacističkog režima. „Trebaju mi samo tvrdi, okrutni, na sve odlučni SS-ovci. Za slabiće kod nas nema mjesta!", rekao je.
Oslobađanje logora
Kada su zatočenici u rano jutro 28. travnja 1945. iz svojih baraka krenuli prema mjestu na kojem se održavalo jutarnje postrojavanje, bili su iznenađeni da su SS-ovci na jednom od tornjeva za nadzor logora izvjesili bijelu zastavu. Većina SS-ovaca u tom je trenutku već bila u bijegu.
Preostali čuvari su pokušali kontrolirati zatočenike uz pomoć strojnica. Velikom brzinom su se po logoru počeli širiti glasine. Dan kasnije su osloboditelji 7. Američke vojske stigli do logora Dachau. Bio je to pretposljednji nacistički koncentracijski logor koji su oslobodile pobjedničke savezničke trupe na koncu Drugog svjetskog rata.
30. travnja 1945. Amerikanci su ušli u München. Tu se nalazilo sjedište Führera Adolfa Hitlera, a i centrala njegove stranke NSDAP. Nešto kasnije je procurila vijest da je Hitler u berlinskom bunkeru počinio samoubojstvo – zajedno sa svojom suprugom Evom Braun. Početkom svibnja Amerikanci su oslobodili i logor Mühldorf kod Münchena, a 8.svibnja je potpisana bezuvjetna kapitulacija – čime je i službeno okončan Drugi svjetski rat.