Mislili smo da se avioni NATO-a neće vratiti

Dvije polomljene topole pored mosta preko Velike Morave u Varvarinu govore više od spomenika. Tu su da podsjete na 30. maj 1999. godine, najcrnji dan u istoriji ove varošice. U blizini mosta, koji je tog dana srušen pa ponovo izgrađen, nalaze se centri lokalnog života: pijaca, crkva Presvete Bogorodice i restoran sportskog centra u kojem čeka četvoro Varvarinaca spremnih da još jednom ispričaju kako su ostali bez svojih najbližih ili i sami bili ranjeni.

Pijačni dan

Bila je nedelja, sunčano bez ijednog oblačka, sjeća se Zoran Milenković, predsjednik opštine. Ovaj krupni čovjek jedva čujno prevaljuje riječi preko usana, kada se prisjeća. „Zbog pijačnog dana i gradske slave Sveta trojica bilo je mnogo ljudi u Varvarinu. Tog jutra sirene su oglasile vazdušnu opasnost, ali poslije više od dva mjeseca bombardovanja svi su oguglali na let aviona“, kaže Zoran. „Vladala je opuštena atmosfera i niko nije očekivao da tako nešto može da se desi usred dana.“ No, ipak se dogodilo i promijenilo život ovog čovjeka i njegovih sugrađana.

Nešto iza podneva su dva projektila razorila dio mosta između nosača i gradske strane, dok je drugi kraj skliznuo na uzvišeni dio obale i stajao pod uglom u Moravi. Troje mrtvih, petoro teže povrijeđenih. Jedan mladić je zajedno sa svojom majkom prelazio automobilom, Zastavom 101, most iz pravca grada. Od detonacije, auto se srušio u rijeku, a njihovi leševi mogli su da budu izvađeni tek poslije nekoliko dana. „Moja ćerka Sanja (15) i njene dvije drugarice krenule su kući pješke. Napad ih je zatekao na pješačkoj stazi mosta, otprilike na srednjem dijelu koji se srušio u Moravu“, objašnjava Zoran Milenković. „Sve tri su teže povređene, ali Sanja nije preživjela“, kaže nesrećni otac.

U trenutku kada su prve bombe pogodile most, Predrag Milošević (43) bio je u crkvi, koja je samo 120 metara dalje. „Od detonacije crkva se zatresla iz temelja, polomljeni su prozori, rušio se crijep sa krova… Zaustavio sam dvije žene sa malom djecom na vratima, koje su iz straha htjele da izađu napolje. Kada se smirilo, izašli smo u dvorište crkve“, prisjeća se Predrag. „Ljudi su panično zvali upomoć, čula se vika: Ima mrtvih, ranjenih. Znali smo da su gađali most.“

Dvostruki napad

Poslije prvih detonacija ljudi su krenuli ka rijeci da vide šta se dogodilo. „Pošto je most već bio srušen, mislili smo da se avioni neće više vraćati i htjeli smo da pomognemo povrijeđenima“, dodaje Predrag. Među onima koji su pritekli u pomoć bio je i Miroslav Dakić (54). „ Prišao sam desnoj strani mosta, gdje je bila pješačka staza. Povrijeđeni su zapomagali i spustio sam se niz obalu do rijeke. Ubrzo potom čuo sam povike: Bešte, evo ih ponovo“, objašnjava Dakić. „Sjećam se samo da me je detonacija odbacila desetak metara, do topola.“

I u drugom naletu bombardera, samo pet minuta kasnije, na već srušen most pala su dva projektila. Tada je poginulo još sedmoro ljudi, dok je teže povrijeđeno 12 osoba. Verici Ćirić stradao je otac Milivoje, sveštenik, koji je nakon prvih detonacija krenuo sa ostalim mještanina da pomogne povrijeđenima. „Poslije liturgije i litije otišla sam kući. Kada sam čula eksplozije krenula sam ka mostu, ali mi ljudi nisu dali da priđem. Kasnije sam srela majku, ali oca nisam mogla da nađem“, priča kroz suze Verica. „Pronašla sam ga u kapeli.“

Poslije drugog napada, duže vrijeme niko više nije smio da priđe mostu, jer su se svi plašili novog napada. Predrag Milošević i Miroslav Dakić bili su među teže povrijeđenima. Predragu su geleri raznijeli kuk, povrijedili dio noge i kičmu. Te gelere osjeća i danas, poslije godina terapije. Oslanja se na štap. Čuje zujanje u ušima jer su oba slušna živca oštećena. Miroslava su geleri pogodili u desnu ruku i nogu, koja je sada kraća šest santimetara. Invalid je. Kako se to zvanično kaže – 60 odsto.

Sagovornici DW vjeruju da je tog 30. maja NATO imao cilj da sruši most u Varvarinu, ali uz što više žrtava. „Tokom bombardovanja Jugoslavije strateški ciljevi gađani su uglavnom noću, kako onda objasniti to što nam se desilo u pijačnom danu, na crkveni praznik“, pitaju se oni. Samo deset dana od bombardovanja mosta na Velikoj Moravi, potpisan je Kumanovski sporazum, čime je okončano ono što se na raznim mjestima naziva raznim imenima: misija, agresija, intervencija. Varvarinci su pokušali da se vrate normalnom životu.

Neosnovana tužba

Na inicijativu jedne antiratne organizacije iz Berlina, porodice stradalih i oni koji su preživjeli ranjavanje u Varvarinu, tužili su 2001. godine Njemačku za ratni zločin. „Ta organizacija nam je pomogla finansijski i pravno da se sastavi i podnese tužba protiv Njemačke, kao jedne od članica NATO pakta, koja je učestvovala u ratnim dejstvima na Jugoslaviju. Kao grupa građana nismo mogli da tužimo Njemačku za bombardovanje, već smo zahtjevali nadoknadu štete“, kaže Zoran Milenković. „Tražena suma bila je osam miliona maraka“, dodaje Predrag.

Sudski proces se vodio više od decenije. Na kraju, njemački Ustavni sud je prošle godine odbacio tužbu kao neosnovanu, jer je uvažen stav njemačke vlade da je intervencija NATO bila u skladu sa Ženevskom konvencijom. Njemačka vlada je ukazala i da međunarodno pravo ne dopušta pojedinačnim žrtvama da traže odštetu od učesnika u vojnom sukobu, već je poravnanje eventualne ratne štete moguće samo između država. „Jasno je bilo da neće priznati zločin, jer bi isplatom te štete priznali krivicu. Pošto su cio tok suđenja pratili i mediji, bilo mi je važno da se u svijetu čuje istina o agresiji na Srbiju“, priča Zoran. Predragu pare, kako kaže, ne bi ništa značile. „Ne postoji cijena za to što Miroslav i ja vučemo posljednjih 15 godina. Ne treba mi ništa, osim zdravlja.“

Most u Varvarinu obnovljen je 10. novembra 1999. godine. Istog dana, u neposrednoj blizini, otkriveno je i spomen obilježje sa imenima žrtava bombardovanja. Najmlađa među njima bila je Sanja Milenković, učenica Matematičke gimnazije u Beogradu. U središnjem dijlu spomenika nalazi se globus i šestar, čija je igla zabodena na teritoriji Srbije. Varvarinci će 30. maja ove godine ponovo u crkvu, ali za razliku od prije 15 godina kada su slavili gradsku slavu, sada da zapale svijeće za duše stradalih.

Autor: Vladimir Minić
Odgovorni urednik: Svetozar Savić