Mismo iz 1920.

Kad mu se oči priviknu na promjenu svjetla počne raspoznavati oko sebe pospana lica saputnika, presječene plastične alke na hromiranim rukohvatima, masnu prašinu u žlijebovima, mrtve mušice u krepanim neonkama i reklame u limenim okvirima iznad iškrabanih prozora. I među tim reklamama oglas da Wiener internationale hochschukurse počinje kurs njemačkog 16. oktobra 2000. godine.

Putnik malo spusti pogled; kroz prozor vidi novu zgradu Robota, malo dalje blista obnovljen Hotel Bristol, uskoro će u vidik ući reklama Violete na zgradi Mašinskog fakulteta. Vani je, nesumnjivo, 2011.
Gdje je ovaj tramvaj bio 10 godina, od jeseni 2000-te do proljeća 2011, prije nego se doklancao na sarajevske šine? Na nekom otpadu, gdje je zauzimao previše prostora, pa se praktični austrijski mozak sjetio da ga pokloni siromasima?

Ovdje vrijeme ide u krug

Odjednom, putnik više nije siguran šta je realnije: da su ovi oglasi deset godina putovali do njega, ili da se on nekako obreo u prošlosti. Ovdje vrijeme ide u krug, uđeš u tramvaj u ovom vijeku, izađeš u prošlom. I ne vidiš razliku. Sve je isto kao prije sto godina. Prosvjete, Napreci, Behari, Otadžbine, Preporodi, Dobrotvori, Merhameti, Bosanske vile, Matice hrvatske, nacionalni teatri i predstave sa pucanjem i pjevanjem, gusle, fesovi, tamburice, kravate, hodže, fratri, popovi, šahovnice i dvoglavi orlovi, vuk rase u runu kulture, tri mržnje u bratskom zagrljaju.
Ne znaš jesu li Jasenovac i Srebrenica bili ili tek trebaju biti, je li najzad svršeno s maljevima, paljevinama, vješanjima i silovanjima ili to još nije ni počelo? Jer ako mogu čitavi tramvaji izranjati iz rupa u vremenu, zašto ne bi kame i jame?

Četvorka skreće prema željezničkoj stanici, a putnik više nije siguran je li betonska tvrđava pored koje prolazi austrijska kasarna ili američka ambasada, je li strana vojska u Bosni austrougarska ili sjevernoatlantska. Gleda kroz prozor veselu omladinu zabavljenu mobitelima kao da nikad tu na Marijindvoru nisu po stablima visili obješeni ljudi i kao da nikad nisu nečija djeca u ratovima umirala od tifusa, gladi i zime.
Možda je isto ovako kao u ovom reinkarniranom tramvaju sjedio u stočnom vagonu neki Ciganin ili Jevrejin pitajući se šta je ljudsko dostojanstvo i gdje su pravda i razum na zemlji; otkud čovjek odjednom u stočnom vagonu (ili u otpisanom tramvaju), kako se to desi da juče ideš na posao i pijacu, plaćaš porez i glasaš na izborima, a danas ti upadaju u stan, tuku, vezuju i odvode, kao da si odbjeglo goveče a ne ljudsko biće?
Zvao bi upomoć, ali oni koje dozivaš ne čuju te. (Nemaju vremena. Valja im isprazniti otpade, rasprodati viškove proizvodnje, utrapiti staru tehnologiju.)

Ne broje se mrtvi u ratnu štetu

Četvorka se zaustavlja na svom krajnjem odredištu, ali Maks Levenfeld ostaje s koferom u njoj. Svejedno mu je da li bi izašao u 2011. ili u 1920. Kao čovjek koji je iznenada doživio prosvjetljenje on odjednom zna da su etnička čišćenja samo izgovor za ekonomska. Ne broje se mrtvi u ratnu štetu. U sljedećem ratu, kao i u svakom prošlom, siromašni će ovdje umirati pod zastavama svojih vođa i proroka na linijama flomasterom iscrtanim po dejtonskim ili nekim drugim mapama.
Pobjednici će kad se veliko spremanje obavi požuriti sa svojim umirućim kapitalom da pomognu obnovu i izgradnju. Zasadima mlade demokratije svako je đubre dobrodošlo. Juče su to bili ocvali misionari oko čijih glava kruže fraze kao vinske mušice oko ubuđalih bačvi, danas je to razdemobilisani tramvaji, sutra kursevi jezika za žrtve bezuslovnog milosrđa.

Autor: Nenad Veličković
Odg. urednik: Zorica Ilić