Moć i odgovornost - njemačke industrijske dinastije

Ulaznica u klub najbogatiji je najmanje 250 miliona: s tolikom imovinom se Roland Berger, osnivač istoimene konzalting-firme nalazi na 300. mjestu. Na vrhu se nalaze moćne privredne obitelji, a često se radi o imenima koja u javnosti jedva da su poznata.

"Ja sam zbog toga odlučio da firmu putem jedne nove fondacije, kao izraz tradicionalnog angažmana kuće Krupp za dobrobit čitavog društva, pretvorim u dioničarsko društvo." Kada je Alfred Krupp von Bohlen und Helbach, poznat i kao "posljednji Krupp", početkom 1967. godine ovo objavio javnosti, postalo je svima jasno da se jedna velika njemačka industrijska dinastija približava svom kraju.

Socijalna odgovornost

Ovaj potez Alfreda Kruppa je bio nužan kako bi se koncern uopće spasio od propasti nakon njegove smrti. Bio je to zadnji uspješan manevar velikog magnata - kompanija Krupp, dugo vremena simbol njemačke industrijske moći, spašena je, fuzionirala je kasnije sa susjednom kompanijom Thyssen i danas je ponovo jedan od velikih igrača na svjetskom tržištu čelika.

Velike industrijske dinastije i ranije su obilježavale Njemačku privredu, a to čine i danas: bez obzira radi li se o obiteljima Daimler, Porsche, Siemens ili Bosch - njihova imena su istovremeno i garancija kvalitete Made in Germany. Ali porodične firme predstavljaju i drugačiji oblik kapitalizma od anonimnih dioničarskih društava.

Dok njihovi menadžeri upravljaju markama ili brendovima, porodične firme se baziraju na ugledu svog imena i svoju ulogu ne vide samo u što bržem zgrtanju profita, objašnjava jedan od tih patrijarha, Dr. August Oetker: "Jedno se tiče razlikovanja kako se može postupati, a kako ne, bez obzira da li je to negdje zapisano ili nije. To ima veze s etičkim načelima. Mi smo kao obiteljske firme upućeni na to da nas ljudi prihvaćaju, da nas društvo prihvaća. Zbog toga se mi bavimo temama koje su ljudima važne, poput zaštite okoline ili rješenja problema nezaposlenost."

Stvarno moćni žive radije u sjeni

Dr. Oetker ustrajava na tim načelima usprkos tome što njegova kompanija danas zapošljava 10.000 ljudi i ima obrt od 2,5 milijardi eura godišnje. Ta ukorijenjenost u socijalno okruženje omogućila je brojnim industrijskim dinastijama da nakon Drugog svjetskog rata takoreći iz ničega ponovo ožive svoje firme.

Jedan od njih je Reinhard Mohn, i danas većinski vlasnik jednog od najvećih medijskih koncerna na svijetu: Bertelsmann, kome pripada primjerice i televizija RTL: "Mi nismo imali novca, ali smo imali suradnike koji su znali kako se posao radi i koji su bili spremni to raditi zajedno s nama. Tu se nije radilo o klasičnom obliku poduzetništva, gdje postoji podjela na poslodavce i radnike, već smo se svi zajedno angažirali. I uspjeli smo, svi zajedno."

Većina tih porodičnih poduzetnika nisu sklona velikoj buci u javnosti. Na listi najbogatijih Nijemaca koji objavljuje Forbes magazin nalaze se primjerice imena braće Albrecht, vlasnika lanca supermarketa ALDI, obitelji Quandt, vlasnika kontrolnog paketa dionica BMW-a ili familije Herz, vlasnika najvećeg njemačkog distributera kave Tchibo. Njihove fotografije nije lako pronaći, njihova imena rijeto se sreću u trač rubrikama novina. Oni uglavnom rade u tišini, gotovo samozatajno. I najčešće vrlo uspješno.