Može li Srbija da pomogne u Ukrajini?

Skromnost nikad nije bila odlika srpske političke klase. Veliki su se planovi kovali kada je obznanjeno da će Srbija predsjedavati Organizacijom za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS). Jer 2015. se obilježava 40 godina od dogovora iz Helsinkija gdje su udareni temelji – kako se tada vjerovalo – bezbjednoj Evropi. Godišnjica je to, dakle, okrugla i zgodna za velike proslave kakve Srbiji nisu strane, a mogu da pozitivno doprinesu narušenom imidžu zemlje. Kada je nešto kasnije izbila kriza u Ukrajini, ambicije su multiplikovane, jedno vrijeme se govorilo da će baš na eventualnoj svečanoj konferenciji u Beogradu Vladimir Putin i Barak Obama konačno moći da se objasne.

Od toga nema ništa. Svjetski mir made in Serbia ostaće tek san beogradskih vlasti. Umjesto toga, kako je nedavno javio njemački radio Dojčlandfunk, sve je više glasova koji se pitaju da li je Srbija uopšte dorasla predsjedavanju OEBS-a u ovako složenoj situaciji. Taj radio prenosi da su se predstavnici mnogih zemlja pokajali što će Srbija – tradicionalno bliska Rusiji – imati priliku da makar donekle diktira političku i pregovaračku agendu.

„Iskreni posrednik“

Srbija je trenutno smještena u prohladnoj evropskoj čekaonici i tamo će ostati barem još pet godina – tako je poručila nova vrhuška Evropske komisije. No evropsko opredjeljenje nikako nije pokolebalo vlasti u Srbiji da jakim simbolima pokažu privrženost Rusiji – najvidljiviji su bili demonstrativno odbijanje sankcija, megalomanska vojna parada za Putina te zajedničke vojne vježbe. Da li je takva podijeljenost Srbije – koju njemački mediji najčešće zovu „špagom između Istoka i Zapada“ – pogodna za predsjedavanje OEBS-om? „To su pozitivni elementi na osnovu kojih Beograd može igrati ulogu iskrenog posrednika“, rekao je nedavno u izjavi za DW Lamberto Zanijer, generalni sekretar OEBS-a. Dodao je da neutralni posrednici dobijaju pritužbe i slijeva i zdesna, ali da samo neutralni posrednik može ostvariti pomake.

Njegovo mišljenje dijeli i Dragan Simeunović, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu. „Srbija je po mnogo čemu predodređena za posrednika. Ne samo da se zemlja nalazi u dobrim odnosima sa dvije suprotstavljene strane, već je to zemlja koja ima određena iskustva sa situacijama kroz koje trenutno prolazi Ukrajina. To pomaže da bolje razumije situaciju i pristupi joj sa većom ozbiljnošću“, kaže on za DW. Napominje da Srbija neće biti decision maker, ali da ima šansu da doprinese važnom mirovnom procesu – čvorištu svih konflikata u svijetu. „Život, istorija i bajke nas uče da ponekad mali mogu mnogo da učine za velike.“

Ali ne vjeruju svi u bajke. „Vodeće evropske sile poput Francuske i Njemačke nalaze se u direktnom dijalogu sa Moskvom i ne trebaju im posrednici“, kaže Dušan Reljić, šef briselske kancelarije njemačke fondacije Nauka i politika. On nema mnogo iluzija: „Male države poput Srbije koje se i same suočavaju sa ekonomskim teškoćama i velikim unutrašnjim i spoljnopolitičkim izazovima – poput kosovskog – ne mogu mnogo doprinijeti rješavanju globalnih problema. Čak ni onda kada, po principu rotacije, dođu na čelo OEBS-a“, navodi Reljić za DW.

Veliki posao

Posljednje „dobre vijesti“ sa istoka Ukrajine o razmjeni zarobljenika ne mijenjaju ukupni utisak da je diplomatsko rješenje ove krize zalogaj na kojem bi se zagrcnuli i moćniji igrači od Srbije. Jer pomaci su tek milimetarski, teško dogovoreni prekidi vatre se ne poštuju. A kada je o glavnom pitanju riječ – statusu Krima te oblasti Luganska i Donjecka – tu ukrajinska i (pro)ruska strana ne žele da ustuknu ni za pedalj. „Obje strane su tvrdokorne i potpuno ubjeđene u ispravnost svojih stavova“, kaže Simeunović. „Još su ubjeđene i u svoju definitivnu pobjedu. To nikad nije dobro u konfliktima i moglo bi da zakoči rešenje.“

Kako bi uopšte moglo da izgleda rješenje? Takvo da sve strane sačuvaju obraz – to je omiljena floskula diplomata i analitičara. Ali kako je to moguće? Visoki funkcioner OEBS-a Zanijer ne želi da predlaže sopstvena rješenja niti da ikome drži lekcije. Taj italijanski visoki diplomata zna da je pametnije biti neprimjetni moderator. Na ključna pitanja odgovara strogo diplomatski – tako da ništa ne kaže. Šta je sa Krimom? Pitanje ostaje na stolu. Da li sankcije pomažu ili odmažu? Imaju uticaja, u svakom slučaju. Kada se može očekivati rješenje? Moglo bi da potraje.

Posmatrači se slažu da je OEBS-u potreban herkulovski podvig, ali da su zaraćene strane upućene na tu organizaciju. „Dugo je Zapad dozvoljavao da OEBS funkcioniše kao neka vrsta platforme za neobavezno ćaskanje“, smatra Reljić. „Nije se vjerovalo da bi Rusija mogla da otkaže poredak dogovoren sa Zapadom nakon Hladnog rata. Mada je naznaka bilo: intervencija NATO protiv Srbije 1999. ili ruska intervencija u Gruziji 2008.“ Sada je, kaže Reljić, OEBS ponovo u centru pažnje i u njega se ulažu nade.

Organizacija zvanično ima podršku svih strana, ali je direktno osjetila jaz između riječi i djela. OEBS je, naime, još prije osam mjeseci eksplicitno i javno dobio podršku Ukrajine, Rusije, EU i SAD – i svi su se kleli da ih zanima samo diplomatija. Na terenu je klanica tekla dalje. „Mi ne možemo silom da nametnemo mir“, ponavlja Zanijer. OEBS može da posreduje, ali glavni subjekti će morati da doprinesu deeskalaciji.“ Možda baš ove godine i možda baš uz pomoć Srbije.