Mogu li psi nanjušiti rak?

„Postoje studije sa psima koji su prošli vrlo specifičnu obuku i sa velikom sigurnošću mogu prepoznati oboljele od raka pluća po njihovom zadahu“, objašnjava Felix Herth, specijalista za pluća na „Thorax“ klinici Univerziteta u Heidelbergu. Specijalizovan je za istraživanje i analizu gasova, koje ljudi izdišu. Cilj njegovog rada je pronaći supstance koje mogu poslužiti kao indikator za rak pluća. U njegovoj laboratoriji međutim još uvijek nema čudesnih pasa, on se radije pouzdaje u mašine i modernu tehnologiju, nego li u njihovo čulo mirisa. On vjeruje u sposobnost pasa, ali ih ne smatra dobrim sredstvom za otkrivanje raka kod pacijenata.

Austrijska njuškala raka

Werner Gleichweit ne dijeli njegovo mišljenje. Ranije je vodio policijske pse, a danas radi kao predsjednik austrijskog Udruženja pasa za detekciju, istraživanja, korištenje. Neke od njegovih životinja trenirane su upravo za prepoznavanje raka pluća po zadahu čovjeka. Trening traje pet mjeseci. Prilikom odabira prikladnih pasa, pažnja se obraća na njihove njuške i zaigranost. Jer što je njuška duža, tvrdi Gleichweit, to psi imaju izraženije i osjetljivije čulo mirisa. Werner Gleichweit ne sumnja u sposobnosti svoji kerova. U pilotskoj studiji provedenoj početkom 2010. godine, stopa pogodaka iznosila je punih 93,2 procenta.

Stoga se udruženje odlučilo pregled daha i zvanično ponuditi kao uslugu. Ko želi pregled, sasvim jednostavno putem interneta može poručiti set za rak pluća. Paket sadrži jedan balon i ugljenu cjevčicu. Najprije pacijent mora da napuše balon, a potom dah iz balona ponovo pusti kroz cjevčicu. Sve u dahu zastupljene supstance zakačiti će se u cijevi zahvaljujući uglju. Zatim se cjevčica zatvori, preda u poštu – i gotovo. Rezultati testa mogu se očekivati nakon šest sedmica.

Udruženje je pregledalo već nekoliko stotina osoba. „Jedan od njih imao je tumor veličine od četiri milimetara na plućima, a na rendgenu se nije mogao vidjeti“, izvještava Gleichweit, „tek poslije, zahvaljujući kompjuterskoj tomografiji, uspjeli su ga locirati.“ Čovjek se na drugi pregled odlučio samo zbog činjenice da su psi nanjušili tumor.

No, uprkos ovakvim uspjesima, heidelberški liječnik Felix Herth i dalje je skeptičan: „Poslati svoj zadah u cijevi kroz cijelu državu, pa u Austriju, čini mi se nemogućim“, naglašava Herth. Specijalista za pluća umjesto u balone i kerove, radije se pouzdaje u tehnička pomagala. Za njega je važna mogućnost uporedbe i izvjesni standardi pri pregledu – mogućnost reprodukcije, ukratko rečeno. Kako bi izbjegao životinjske netačnosti, on preferira rad na „elektronskim nosevima“. Njegove sprave također trebaju omogućiti prepoznavanje raka na osnovu daha. Herth ih je zamislio kao mašinice veličine mobitela, koje funkcioniraju po principu testova alkohola u saobraćaju.

Frižideri u službi nauke

Da bi to ispravno radilo, mora se najprije razjasniti koje tvari uopšte dolaze u obzir kao indikatori za rak pluća. Još uvijek je nejasno šta psi zapravo nanjuše u dahu. Da bi se taj princip mogao primijeniti, neophodno je dakle posegnuti za drugim metodama. „Po onome što do sada znamo, moraju se najprije izvršiti detaljne primjene da bi bilo kakva analiza bila moguća“, ističe Herth. Tvari koje se trebaju analizirati iz zadaha nažalost su vrlo isparljive.

Stoga u Herthovima istraživanjima frižideri igraju bitnu ulogu. Pacijent puše u neku vrstu lanca, koja njegov zadah odmah ledi na minus 100 stepeni. Tako gas postaje tečnost. Na taj način isparljive supstance su mnogo postojanije, što znatno olakšava njihovu analizu i pohranjivanje. Uprkos tome, pregledi su teški, opće smjernice ne postoje, pa se o mnogim aspektima još dobro treba razmisliti. Na primjer: Šta pacijent smije jesti prije nego što da probu zadaha? Postoje namirnice koje mogu snažno uticati na dah. Za sada svaka laboratorija ima sopstvena pravila – u Heidelbergu su pod zabranom, na primjer, crveno meso, alkohol i bijeli luk.

Otežavajuća okolnost je što su pregledi skupi, a farmaceutska industrija prilično suzdržana po pitanju pružanja podrške. „Trenutno se finansiramo putem nacionalnih fondova za nauku. Industrija još uvijek ne pruža veliku podršku, valjda, jer još uvijek nije prepoznala potencijal ove metode“, kaže Herth.

Rutinirano puhanje

On sam je uvjeren da potencijal definitivno postoji. Kada današnji pacijenti osjete tegobe i potraže pomoć ljekara, obično je već prekasno. „Ne postoje metode za rano otkrivanje raka pluća“, objašnjava Herth, „kompjuterska tomografija je najpouzdanija, ali pacijente izlaže nezdravom zračenju. Ukoliko jednom godišnje vršite pregled pomoću nje, veliki je rizik da će pacijent samo od toga oboljeti od raka.“

Vizija Felixa Hertha je rutinirano skeniranje daha putem ručnih aparata. To bi, po njemu, bilo jeftino, dostupno i bezopasno, jer disanje ne boli. Nauka nažalost još uvijek nije daleko odmakla sa razvojem elektronskih noseva. Herth procjenjuje da bi moglo potrajati još pet godina prije nego što dođe do široke upotrebe njegove tehnologije. Već je smislio i moto – „Nakon 100. cigareta Marlboro, dobijate besplatni test.“

Do tada će se zainteresovani i dalje morati obratiti Werneru Gleichweitu i njegovim psima. Gleichweit odlučno poriče da on radi samo zbog vlastitog profita, a ne u duhu nauke, On želi pomoći pri što ranijem otkrivanju raka pluća: „Da bih mogao ljudima reći – čovječe, idi doktoru, nešto nije u redu.“

Autor: Sophia Wagner / Azra Avdagić

Urednik: Marina Martinović