Mračna godišnjica

Vasilij Mihajlovski imao je samo četiri godine kada su se, krajem septembra 1941, oko okupiranog Kijeva pojavili leci na kojima je pisalo da se svi Jevreji okupe na određenom mjestu na kraju grada. Vasilij se dobro sjeća tog dana. „Bilo je divno vrijeme. Sunčano, prava zlatna jesen," kaže jedan od troje još uvijek živih ljudi koji su preživjeli masakr u Babinom Jaru.

„Skupio se ogroman broj ljudi. Išli su pješke i na kolicima nosili sve što su imali." Vasilij je bio siroče. Majka mu je neposredno prije toga umrla. Otac je bio Crvenoarmejac koji je pao u zarobljeništvo. Uspio je da pobjegne i na kraju, kada se vratio kući u Kijev, uhvaćen je i streljan. Domar zgrade u kojoj je Vasilij živio rekao je ženi koja se o njemu brinula, Anastasji Fomin – Nađi, da „jevrejsko dijete treba da odvede u Babin Jar".

Nađa, koju Vasilij pamti kao „ne baš privlačnu, ali veoma dragu osobu", slijedila je uputstva koja su joj data. Sljedećeg jutra, njih dvoje su se uputili na to mjesto, udaljeno od kuće nekih sedam kilometara. Oni i još hiljade drugih.

„Kad sam se umorio, Nađa me je stavila na jedna kola. Tu je bilo još djece, torbi i mnogo dječijih igračaka. Bile su mi zanimljive. Bio sam srećan jer sam mislio da idemo na miting, kao za Prvi maj ili Dan Revolucije. Rekao sam Nađi: Kupi mi luft-balon ili zastavicu. Ali, to nije bio praznik".

Najmasovnije streljanje

To što se događalo ne da nije bio praznik, već će se ispostaviti kao najmasovnije streljanje koje su Nijemci počinili u Drugom svjetskom ratu. Za dva dana u Babinom Jaru streljano je skoro 34.000 Jevreja.

Kada su se Nađa i Vasilij približili vidjeli su kako njemački vojnici i ukrajinski policajci – koji su se inače zvali „Policaj" (Polizei) jer su koristili njemačku reč – postrojavaju ljude i tjeraju ih ka mjestu gdje se streljalo. „Tukli su kundacima, vukli po zemlji... Tjerali su ljude da idu brže, jer su stalno dolazili novi. Tako smo stigli do neke vrste ograde."

Vasilij kaže da je Nađu ujeo pas i da je pala. On je udario glavom o metalnu ogradu i bio sav obliven krvlju. Nađa je izvadila pasoš i govorila policajcu „Ja sam Ukrajinka, ja sam Ukrajinka", sjeća se Vasilij. „Jedan od stražara uhvatio ju je za kragnu i gurnuo iza kordona. Pokazujući joj na mali izlaz, rekao je: 'Idi i tamo stavi dijete', sjeća se Vasilij. Kada su sjeli, mogli su da čuju šta se dešavalo sa onima koji su stigli do kraja puta.

„Čuli smo plač i vrištanje. Ali avioni su nadlijetali mjesto u niskom letu i nadjačavali sve te zvuke. A odnekud, odozgo, čula se i muzika."

Ćutanje

Decenijama se u Ukrajini ćutalo o masakru u Babinom Jaru. Sovjetske vlasti najprije nisu htjele da priznaju da se desio zločin takvih razmjera nad Jevrejima, a onda su ipak podigli spomenik: bronzane figure ljudi u agoniji. Na spomeniku je pisalo: 'Sovjetski građani'.

U posljednjim danima Sovjetskog Saveza, grupe Jevreja su, pored tog spomenika, postavile i skromno obeležje u obliku Menore, sedmokrakog ritualnog jevrejskog svjećnjaka. Kada je Ukrajina postala nezavisna, vlada je tu počela da održava velike manifestacije. Najveće su bile na 65. i 70. godišnjicu.

Danas, na 75. godišnjicu od streljanja 33.771 Jevreja u Babinom Jaru, Ukrajina i međunarodne organizacije organizuju čitav niz manifestacija: konferencije, izložbe, koncerte. Na centralnoj komemoraciji biće prisutan i njemački predsjednik Joahim Gauk.

Komemorativne aktivnosti neće biti završene na samu godišnjicu. Jevrejske organizacije planiraju da u blizini sagrade veliki muzej holokausta. Raspisan je konkurs za dizajn velikog memorijalnog kompleksa.

Kontroverze

Ali Jevreji nisu bili jedine žrtve u Babinom Jaru. Tu su tokom rata streljani i na druge načine ubijani i Romi, Ukrajinci, Rusi, mentalno oboljele osobe, fizički hendikepirani… Većina žrtava ipak jesu bili Jevreji – dvije trećine od oko 100.000 koliko ih je tada bilo u Kijevu.

Neki posmatrači smatraju da ukrajinske vlasti, davanjem masovnoj grobnici multietnički karakter, umanjuju ulogu Babin Jara kao jednog od najznačajnjih zločina holokausta.

Kontroverzno je i to što su nacisti u Babinom Jaru tokom rata streljali i pripadnike Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN). Ta Organizacija je na početku i na kraju rata sarađivala s nacistima i optužuje se da je učestvovala u holokaustu. Ipak, nisu uspjeli pokušaji da se OUN uključi u zvaničnu komemoraciju.

Život u blizini prošlosti

Kada su uspjeli da pobjegnu, Nađa je smjestila Vasilija u sirotište koje je krilo i drugu jevrejsku djecu. Po završetku rata, smješten je u hraniteljsku porodicu koja ga je usvojila. Vasilijevo rođeno ime je Cezar Kac. Njegov otac, onaj s kojim je odrastao, spasao je dvije Jevrejke – svoju suprugu i taštu. Vasilij ponosno pokazuje dvije medalje Pravedni među narodima koje su dobili Nađa i njegov otac. Izraelski holokaust centar Jad Vašem dodjeljuje te medalje onima koji su spasili živote Jevreja.

Stan u kojem je odrastao i u kojem i danas živi, udaljen je samo sto metara od ulice kojom su on, Nađa i ostali kijevski Jevreji išli u pravcu Babinog Jara. O tome, kaže, ne razmišlja. Više je okupiran sadašnjicom i sukobom u istočnoj Ukrajini. Žao mu je djece koja su pogođena, kao što je to bio on, prije 75 godina: „Tamo je rat. Kako to jadna djeca preživljavaju? Posebno ona koja su izgubila roditelje. Biti siroče je strašno. Ne možeš da zamisliš koliko je to strašno."