Muslimani homoseksualci u Njemačkoj između iskrenosti i straha

U velikom broju islamskih zemalja homoseksualizam se smatra krivičnim djelom, za koji se plaća novčanim ili zatvorskim kaznama. U pojedinim zemljama, poput Nigerije ili Saudijske Arabije, za istospolnu ljubav se čak može izreći i smrtna kazna. No ni muslimanskim migrantima, koji žive u zapadnoevropskim državama život nije mnogo lakši ukoliko stoje iza svoje homoseksualnosti. Većina se krije, naročito od svojih porodica. Tako im se život pretvara u farsu.

Muharrem A. je musliman, ali i homoseksualac. Već godinama radi u jednom frizerskom salonu u multikulturalnom Kelnu. "Ja lično nemam nikakav problem sa svojom homoseksualnošću. Ali obzirom na to da sam porijeklom iz Turske, gdje su mentalitet i kultura skroz drugačiji nego ovdje, moji roditelji naravno ne znaju za to", priča mladi frizer.

Život u strahu

Muharrem A. (ime promijenjeno- op. aut.) tako svakodnevno živi dupli život: S jedne strane otvoreno priznaje svoje seksualne naklonosti i stoji iza toga, a sa druge je ipak prinuđen da ih krije: "Moja porodica, prvenstveno otac, vrlo su religiozni. Stoga od njih krijem da volim muškarce, dok sa prijateljima, poznanicima i kolegama na poslu otvoreno pričam o tome."

25-godišnji frizer rođen je u Berlinu, a već njegovi djedovi došli su kao gastarbajteri u Njemačku 60-ih godina. I uprkos činjenici da mu roditelji već više od četiri decenije žive u Njemačkoj, Muharrem A. ne može računati na njihovu otvorenost i toleranciju po tom pitanju - priznati im svoju homoseksualnost stoga za njega još uvijek ne dolazi u obzir:

"Živim u stalnom strahu. Uvjeren sam da bi moj otac reagovao vrlo žestoko, ili bi me u potpunosti odbacio, u smislu da me više nikada ne želi vidjeti ili bi me čak i ubio", ističe Muharrem.

Bolest od koje se treba liječiti

Kao većina religija, i islam odbija homoseksualizam. Kur'an, po nekim konzervativnim interpretacijama, izričito poziva na kažnjavanje istoga. Življenje istospolne ljubavi se često tumači i kao slabost, protiv koje se čovjek mora boriti, pojašnjava Mustafa Hadžić, imam bošnjačke islamske zajednice u Kelnu: "To je bolest od koje se treba liječiti, poput alkoholizma. Islam kaže da je to grijeh i mi to ne želimo. Neko ko se ponaša tako i živi u homoseksualnim vezama, veliki je grešnik, nije nevjernik, nego grešnik. To treba razlikovati."

Mustafa Hadžić naglašava kako se on ni u kojem slučaju ne zalaže za kažnjavanje homoseksualizma. On kao imam svoju ulogu vidi u tome da razgovara sa homoseksualcima i tako ih uvjeri da je ono što čine pogrešno, te ih time navede na preokret. Nasilje, kakvo je uobičajeno u pojedinim islamskim zemljama, striktno odbija: "U društvu u kojem živimo moguće je samo moralno osuđivanje, fizičko kažnjavanje nikako. Niko nema pravo da kažnjava - ni pojedinci, ni porodice. To u islamu ne postoji."

Međutim za Muharrema su riječi imama samo slaba utjeha. "Svaki put kada posjećujem svoje roditelje plašim se. Dok stavljam ključ u bravu svaki put zamišljam kako me neposredno nakon ulaska u stan zaskaču, jer su saznali moju tajnu. Eto, takve misli mi uvijek prolaze kroz glavu kada idem kod vlastitih roditelja", sa tužnim glasom kaže mladić.

Mnogi homoseksualni migranti u Njemačkoj osjećaju se slično kao Muharrem, objašnjava Fabian Spies, predstavnik savjetovališta u sklopu Udruženja homoseksualaca iz Kelna: "Kada saznaju da im dijete voli isti spol, veliki broj porodica ga odbacuje, oduzima mu nasljeđe i slično. Česte su i prijetnje ubistvom. To je vrlo specifično jer se mnogo češće dešava u familijama migranata nego li u njemačkim."

Dvostruka diskriminacija

Stoga migranti homoseksualci bivaju čak dvostruko diskriminirani. Iako je u Njemačkoj već prije četiri godine na snagu stupio zakon protiv diskriminacije, a homoseksualci već pokrivaju bitne pozicije u javnoj i društvenoj sferi, život muslimanskih homoseksualaca i dalje nije lagan.

Postoji niz savjetovališta, koji su otvoreni upravo zbog specifične problematike migranata homoseksualaca. Udruženje gajeva i lezbijki (LSVD), inače najveće u Njemačkoj, otvorilo je čak deset svojih ureda u većim njemačkim gradovima, kako bi pružilo pomoć gdje god je ona potrebna. Uz to, širom države postoje grupe za samopomoć i podršku, čiji su članovi pripadnici istih etničkih grupa. Međusobno si pomažu da budu iskreni prema sebi i svojoj okolini. No to je često težak i dug put. Muharrem A. to zna najbolje: "Još uvijek je suviše rano da moji roditelji saznaju, ne želim to. Kada budem stariji, jednoga dana moraju saznati, ali preko nekog posrednika, ja lično im jednostavno ne mogu reći."

Autor: Zoran Arbutina / Azra Avdagić

Urednik: Zorica Ilić