Nadničari iz Azije na poljima u Portugaliji

Izgledaju kao okovani osuđenici u logorima kada ranim jutrom krenu u polja, staklenike i vinograde u blizini Almejrima, grada usred Portugala. To su migranit iz Azije kojima će predradnik odrediti šta će tog dana raditi.

Indijci orezuju vinovu lozu, Tajlanđani beru maline, koje se izvoze i u Njemačku, Nepalci beru brokoli za Veliku Britaniju, Pakistanci vade slatki krompir za Francusku. 

- pročitajte još: Branje špargli i uslovi rada "kao u horor filmu"

Organizacije za građanska prava procjenjuju da ih samo u ovom regionu ima više od 3.000, a u čitavoj Portugaliji preko 30.000. Većina njih još uvijek čeka svoje portugalske dokumnete - i zato su tamo polulegalno. Žive u nehumanim uslovima, često rade i više od deset sati dnevno, a sumnjive agencije za privremeno zapošljavanje - brutalno ih eksploatišu.

„Azijati ovdje dolaze od 2018.", kaže Katja Sekeira, socijalna radnica iz nevladine organizacije Proabrasar (zagrljaj), koja se brine o migrantima u Almeirimu i pomaže im u legalizaciji boravka.

Ranije su Azijati dolazili prije svega u region Alentežo, na jugu Portugalije, gde je cvjetao uzgoj jagodičastog voća. Danas ih ima svuda. Što je Portugalija uspješnije izvozila poljoprivredne proizvode, to je više kompanija tražilo jeftinu radnu snagu. Prema riječima socijalne radnice Sekeire, broj ilegalaca neprekidno raste.

Mafija krijumčara ljudi

Međutim, portugalske vlasti su se aktivirale prošle godine kada je izbila pandemija korone. Da bi se situacija stavila pod kontrolu, trebalo je legalizovati sve koji su mogli da dokažu da su primali platu i plaćali doprinose - tri mjeseca. 

To nije riješilo problem: portugalskoj imigracionoj policiji su potrebni mjeseci, često i do godinu dana, da bi obradili zahtjeve za legalizaciju boravka. Neki od ljudi su za to vrijeme živjeli u stambenim kontejnerima ili bili strpani u polutrošne kuće. I - još uvijek su zavisili od mafijaških agencija - uglavnom zbog neznanja.

„S jedne strane, pandemija je bila blagoslov jer je omogućila legalizacije", kaže socijalna radnica. „S druge strane, ljudske drame još uvijek traju."

Priča Arđuna iz Kerale

Arđun Joši, 31-godišnjak iz grada Kerale na jugu Indije, o tome ima šta da kaže: inženjer autombilske industrije je došao u Portugal u julu 2019. u početku sa turističkom vizom, jer je želio da proputuje Evropom. Ali, još na lisabonskom aerodromu nasjeo je na ponudu čovjeka koji je tražio radnike, i platio mu 1.350 evra. Toliko navodno košta pomoć pri dobijanju posla i papira.

Poslije nekoliko mjeseci odustao je od branja bobica na jugu; zarađivao je nešto više od 200 evra mjesečno, a od papira - ništa: 

„Razbolio sam se, ali se ispostavilo da mi nije uplaćivano zdravstveno osiguranje. Morao sam za liječenje da platim 800 evra iz svog džepa".

Tako je Joši našao posao u kineskoj radnji, radio kao vozač. 

„Onda je došla korona i sedam mjeseci sam sjedio kod kuće očajan i bez posla", kaže mladić, koji je za to vrijeme živio od svoje ušteđevine. Sve dok mu Portugalac nije pomogao da se prijavi i obezbijedi potrebna dokumenta. 

„Sve je koštalo samo oko 100 evra", kaže Joši radostan, koji je u međuvremenu otvorio mali autoservis.

Kasnije bi volio da ponovo radi na svojoj profesiji. Sanja o start-apu u oblasti hibridnih motora: „Za nekoliko godina, kada dovoljno uštedim i konačno su svi dokumenti budu priznati prepoznati i u redu".

Bjekstvo od nezaposlenosti

Većina imigranata ima manje sreće: oni zvanično rade za 600 evra, minimalnu zaradu koju garantuje država. Ali poslodavcu moraju da plate smještaj, prevoz do posla, pa čak i hranu. Često imaju samo deset evra ili manje po radnom danu, kaže Joši.

Mnogi njegovi sunarodnici plaćaju krijumčarskoj mafiji više od 10.000 evra kako bi ispunili svoj san o boljem životu u Portugaliji. Čak i ako bi sada mogli da legalizuju svoj status, zbog velikih dugova imaju malo šanse da pobjegnu iz začaranog kruga: „San se pretvorio u noćnu moru".

Uspjeh portugalske poljoprivrede posljednjih godina postao je njeno prokletstvo: jer zemlja izvozi sve više bobica i povrća, i potrebna joj je sve više jeftine radne snage. 

„Portugalci više ne žele da rade ovaj posao", žali se farmer Vitor Žorži. Zbog toga je morao da zaposli Azijate, na svojoj farmi od 40 hektara kod grada Tores Vedras u centru Portugalije.

Sedam Nepalaca trenutno tamo bere brokoli koji se dobro prodaje u inostranstvu. „Kod mene je sve legalno", uvjerava nas farmer. „Radnici primaju minimalnu zaradu, svi su prijavljeni. Za njihov smještaj, koji pruža besplatno, Žorži je čak preuredio stare poljoprivredne zgrade na svojoj farmi - u spartanske sobe sa krevetima na sprat i sa jednom zajedničkom kuhinjom.

Međutim, nije baš sve legalno - „apartmani" nisu sertifikovani kao takvi. „Šta da radim?„Zavod za zapošljavanje ne može da mi nabavi Portugalce, a stambeni propisi su previše birokratski i ne mogu se ispuniti na staroj farmi."

Ranđanu Dahalu za to nije briga. Nepalac već tri dana žanje brokoli na polju Vitora Žoržia: „Godinu dana sam u Portugaliji i srećan sam što sam pronašao ovaj posao".

Prije toga, radio je za jednu od ozloglašenih agencija za privremeno zapošljavanje, berući maline na jugu. „Morao sam da dijelim malu kuću sa 15 drugih, i uvijek je bilo problema, uključujući i plate."

U Nepalu jedva da ima posla, a u Portugal je došao jer mora da izdržava porodicu kod kuće. I umjesto da spava na podu, 29-godišnjak sada spava u jednom od spartanskih kreveta na sprat na imanju Vitora Žoržia.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu