Nakon godina i milijardi potrošenih za povratak...

U staroj baraci, dijelom sazidanoj od cigli, dijelom sklepanoj od starih dasaka, na ulazu u Kotor Varoš, u kojoj većina „pristojnih“ ljudi ne bi držala ni stoku, već godinama živi tridesetak ljudi. To su srpske izbjeglice, koje još nisu riješile svoje stambeno pitanje. Kažu da su već navikli i na smrad, i na prljavštinu, i na prašinu i na prokišnjavanje. Barem se zimi mogu ugrijati, kažu, samo da drva nisu toliko skupa i da ih nije tako teško donijeti.

A kako to izgleda, najbolje zna osamdesetjednogodišnja baka Radmila Tomić. Ona je jedina stanovnica barake koja tu živi sama. „Ja sve moram sama, i drva donijeti na ramenu. Nemam nikoga ko mi može pomoći. Tako je to, sine moj, ja ovdje nemam nikoga“, započinje ona svoju priču, dok sjedi ispred vrata barake. Na samom ulazu, ispred njene stolice, promaja iz barake donosi smrad fekalija iz javnog toaleta koji svi zajednički koriste. Skupljamo hrabrosti da uđemo u tamnu baraku i razgovaramo s ljudima koji u njoj žive. Vidimo dječje glave koje proviruju iz obližnjih vrata koja vode u jedan stan u baraci.

Samoća i dosada

Dok čekamo na ulazu, razgovaramo sa Radmilinom prijateljicom, bakom Milenom Savić. Pored usamljenosti, za koju kažu da im je najveći neprijatelj, najteže im pada dosada. Jedino sredstvo u borbi protiv dosade im je pletenje.

„Pletemo od dosade, da nam vrijeme brže prolazi. Moramo se nečim baviti. Nemamo ništa drugo. Ne možemo kopati, orati a i godine su stegnule“, priča ona, i smije se staračkim i iscrpljenim osmjehom.

Nakon kraćeg razgovora sa ove dvije bake, skupljamo snage i ulazimo u baraku. Prva vrata su zaključana. Ne znamo da li je neko iznutra zaključao da bi izbjegao razgovor sa novinarima, ili nema nikog kod kuće. Diskretno se udaljujemo i provirujemo na sljedeća vrata. Tu živi porodica Pelengić. Izbjegli su iz Večića, sela kotorvaroške opštine, u kojem su borbe vođene početkom rata. Iz Večića se iselili Hrvati, a srpske kuće, spaljene tokom borbi, ni do danas nisu obnovljene.

Molitve za bolesnog sina

Milojko Pelengić, glava porodice, kaže da od kuće više nema ništa. Čeka da kotorvaroška opština riješi njihovo stambeno pitanje. Nada se da je njegova osmočlana porodica sljedeća na redu za useljenje u stambenu zgradu, koja se gradi u Kotor Varoši. Niko u porodici ne radi. On je star i slaboga zdravlja, a supruga je takođe bolesna. Ipak, najbolesniji je njihov maloljetni sin Dejan, koji je mentalno obolio. Supruga teško zadržava suze dok priča o bolesti njenog sina.

„Niti jede, niti žvače svojim zubima, niti ide u WC, niti priča, kud će mu gora bolest? Ne žvače, samo šta mu staviš u usta. Ne može gore nego što jeste“, plačnim glasom govori ona i uzdiše bespomoćno. Kaže, jedino su joj molitve ostale.

Milojko kaže da ih je prvo bilo sedmoro u dvije prostorije koliko imaju u baraci. Jedna kćerka se udala, a sin se oženio, od koga sada ima i unuče. Iako se u selu iz kojeg su izbjegli odavno više ne ratuje, kaže da je tamo pustoš i da nema više ni puta, ni čitavih kuća otkad se krajem 1994. godine povukla vojska.

„Šta bih sad i da mi tamo obnove kuću i da se vratim? Ni puta, ni ljudi, ničega. Šta ću sa ovim djetetom bolesnim gore? Ovdje sam barem blizu glavnog puta, pa ga mogu odvesti u bolnicu kada počnu njegovi napadi i bolovi“, priča on.

Zamolio je da ga ne slikamo, kada je vidio da vadimo fotoaparat.

„Nemojte molim vas. Od toga vajde nema, a nije mi ni do čega, moja muka mi je najteža“. Sa razumijevanjem, opraštamo se od njih.

Neimaština zajednički neprijatelj

Izlazimo vani, i ponovo srećemo dvije bake na ulazu. Svjež zrak dišemo punim plućima, dok se opraštamo od njih i krećemo ka obližnjem selu Šibovi, u koje se vratio neznatni broj predratnog stanovništva, mahom Hrvata. Posjećujemo povratnika Iliju Marića, koji je izbjegao 1995. godine a vratio se 2001.

„Ovdje vam život za Hrvate izgleda isto kao i za Srbe u Zenici, ili u Mostaru“, odgovara on na naše pitanje kako se ovdje živi.

Međunacionalnih problema, kaže više nema. I povratnici i lokalno stanovništvo imaju istog neprijatelja: Nezaposlenost i besperspektivnost. Marić kaže da se većina Hrvata želi vratiti, ali nema uslova za normalan život. Zbog neimaštine i teškog života, sinovi su mu bili prisiljeni posao tražiti van Kotorvaroši, pa čak i van BiH. U porodičnoj kući u kojoj je nekad živjela cijela njegova porodica, danas je ostao sam sa svojom suprugom. Ponekad, kada je neki blagdan, i kada se sva porodica skupi na starini, oni se sjete vremena kada su svi bili zajedno, svjesni da život ide dalje, ali još nisu izgubili nadu da će se jednog dana svi opet ovdje okupiti i zajedno živjeti.

Autor: Dejan Šajinović

Odg. urednik: Zorica Ilić