Neće to narod pomlatiti

Ako demobilisani borac vozi automobil brzinom od 91 km/h dionicom puta na kojoj je zabranjeno preko 60, lako će se pred sudijom za prekršaje suočiti s fotografijom svog auta i sebe za volanom. Pravdu neće zanimati to što je žurio da stigne na posao, ni što je dobar čovjek i uopšte lojalan zakonima i državi. Za sudiju, i za svakog prosječno inteligentnog Bosanca ta je stvar sasvim jasna. Cesta je državna briga, na njoj važe državni zakoni, i ko ih ne poštuje, može se slikati.

Međutim, ako na tu cestu koja je državna briga i na kojoj važe državni zakoni demobilisani borac stane kao pješak, s namjerom da blokira promet, iz protesta što je nazaposlen, ili što su mu dodatak umanjili za četiri marke, ili zbog nekog trećeg nesnošljivog stanja, neće mu se desiti ništa. Jer policija, umjesto da štiti zakon i pravo na slobodu kretanja, štitiće njega.

Ispada, onako na prvi pogled, da ako žuriš na posao kazne te; ako drugima ne daš da rade zato jer sam nemaš posla, čuvaju te. Stojiš na magistrali, kilometarske kolone automobila gmile zaobilaznim putevima, hiljade ljudi bespomoćno telefonira, kasni na preglede, propušta rođendane, izostaje sa sahrana, ostaje bez mušterija... Milioni trenutaka ljudskog života tonu u blatušu bespovratno i nizašta... Ali to je samo na prvi pogled. Na drugi pogled demoblisani borci su u pravu. Oni su ovu zemlju odbranili, i mogu stajati na njoj gdje žele. Ako su obesposleni, nisu obespravljeni.

Treba prizemljiti klasu bogova

Kad voziš 91 km/h tamo gdje se ne smije preko 60 država ti oduzima dozvolu. Praktično postaješ nezaposlen vozač. Pitanje za debatne klubove: imaju li demobilisani borci kojima je oduzeta vozačka dozvola (u neku ruku: demobilisani2 vozači i borci) pravo izaći na državnu cestu i tražiti da im država vrati oduzete dozvole. Nemaju, vjerovatno, jer su za brzu vožnju sami krivi, a za nezaposlenost nisu. Kao što neki od njih (jer velika je to populacija, ima u njoj i onih koji su brojali metke i onih koji su brojali cigare, onih koji su vreće punili zemljom i onih koji su iz vreća istresali brašno) nisu krivi što nemaju žene. Sa istim pravom mogu neki od njih sutra blokirati ceste tražeći da im država obezbijedi partnere za udruživanje radi stvaranja potomstva, ili da im vrati žene izgubljene u ratu na plavim putevima.

Još bolje, mogu izaći na aerodromsku pistu i blokirati državni aerodrom. (Krajnje je vrijeme da se u ove proteste unese više mašte i da ih se učini efikasnijim.) Jer koga briga za ceste, njima se ionako vozi samo buranija, sića, puk, raja, topovsko meso za bosanski lonac. Avione treba zaustaviti, treba prizemljiti klasu bogova kojima ne trebaju vize jer imaju diplomatske pasoše, parazite koji siju mržnju, strah i bijes da bi žnjeli mandate, funkcije i paušale.

Društvo podijeljeno na nacije, a ne na klase

Ali to se neće desiti. Neće to narod pomlatiti. Jer ovo društvo nije podijeljeno na klase nego na nacije. Svako će brojanje pokazati da je broj tih samo prividno demobilisanih boraca na obje strane barikade isti, da je broj onih onih koji čekaju u blokiranim vozilima jednak broju onih koji čuče na cestama. (Kao što su čučali u rovovima, pitajući se ko čuva magazine u gradu dok oni čuvaju linije oko grada, i šta imaju od toga što ih poštuju kao svete krave ako ih j... kao sanske koze?)

Oni koji imaju vlast nemaju rješenja. Demokratija nije izlaženje i podilaženje. Nije problem što kapitala fali nego što se Kapital ne čita. Otvorenim očima stiže se dalje nego zatvorenim cestama. Budućnost treba pripasti nemobilasanim a ne demobilisanim. Važnije je boriti se za zakone nego za teritorije.

Jer to što prozivajući hinje kinje nedužne logična je posljedica borbe koja nije stvorila državu nego feude. Blokade puteva nikad neće nikome donijeti korist veću od štete, jer pogađaju cilj koliko i pljuvanje u nebo.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Zorica Ilić